Freedom

Razmišljajući o temi novog posta, stalno mi je na um padala tema feminizma i njegovih radionica koje se održavaju na prostoru Kampusa u Rijeci. Iako sam još prije rekla da ovdje neću polemizirati o ženama, njihovom statusu u društvu i općenito pitanjima koja se nameću otvaranjem te rasprave, ne mogu se ne osvrnuti na Femininum radionice koje definitivno zaslužuju jedan kraći osvrt, kako sama ideja radionica, tako i ljudi koji stoje iza nje.

Radionice se održavaju jednom mjesečno, svaki put vođene od strane druge predavačice/profesorice. Svaka od njih ima neku svoju temu, svoj način obrade i svaka je drugačija na svoj način - karakterno i pristupom.

Ne brinite, to nisu sastanci žena koje sjede u krugu, pljuju po muškarcima i bacaju britvice u koš za smeće (tipična predrasuda, moram primjetiti). Ne, to su predavanja na kojima se zapravo uvijek može čuti nešto zanimljivo, koji put nešto novo, nešto što niste znali, koji put utvrđujete već postojeće znanje i proširujete ga. Možete upoznati mlađe i starije, njihov način razmišljanja i kako oni djeluju ili žele djelovati unutar ovog društva.

Ok, možda sjedimo u krugu, ali čisto zbog praktičnih razloga. A što se tiče dužina dlaka na pojedinim mjestima tijela, u to ne bih ulazila - sve je to stvar osobne higijene i percepcije.

Bilo je tu par predavanja koja su mi zapela za uho i natjerala na razmišljanje.

Jedno od njih je bilo na temu ženske ljepote. Potpuno je jasno da robujemo današnjim medijima, kozmetičkoj industriji i ostalima koji nam diktiraju kako trebamo izgledati, što je prihvatljivo, a što nije. Davnih dana ''žena-majka-kraljica'' (što je isto pojam za diskutiranje) je bila ona koja je punašnija, rumenih obraza koji lelujaju. Danas se ljudi zgražavaju nad takvima i traže po ulici kost i kožu od žene kako bi umirili svoje oči. Sa svih strana smo bombardirani idealom savršene žene - kako njegovati tijelo i lice da izgledamo svježe, mlado i oprano, kako se našminkati da ispravimo ružan nos i istaknemo jagodice koje nemamo, što i kako obući da sakrijemo škembu i ružne noge, a pokažemo ono što valja, što god to bilo. Pomalo naporno. U svakom slučaju, nakon jednog od takvih predavanja, zamisliš se je li ovo tvoje čupanje obrva koje upravo planiraš napraviti produkt reklama ili čisto tvoja volja i tvoj pojam urednosti. Ili je možda tvoj pojam urednosti nesvjesno uvjetovan reklamom. Razumijete? Začarani krug, rekla bih. Jer ipak, koliko god da je Mesić cool tip (ili nije), obrve nisu nešto što želiš imati kao on, bilo da je tu riječ o reklami ili ne.

Još jedno predavanje koje bih izdvojila je bilo na temu ženskih rock umjetnica (Janis Joplin, Patti Smith, Tracy Chapman, Tina Turner, grupa Pussy Riot i ostale) sa pitanjem nositeljem može li rock spasiti svijet. Može li? Glazba općenito? Pomalo naivno i možda mrvicu utopijski, reći ću da može. Na kraju krajeva, nitko nikada nije ostao ravnodušan na poznate taktove drage pjesme. Muzika u tebi budi ono najbolje, najdublje i najljepše. Makar to možda ne želiš pokazati. Ako možda i ne budi u tebi ono najdublje, barem si tih par minuta na nekom pozitivnijem mjestu. Pa ljudi moji, nije ni Baby ostala sjediti u kutu kada je počela pjesma!

Na zadnjoj radionici na kojoj sam bila, profesorica je izjavila da smo slobodni onoliko koliko slobodno djelujemo. Upravo bih pojam slobode navela kao jednu od poveznica svih radionica. Sloboda izbora, sloboda izražavanja, sloboda djelovanja, seksualna sloboda, umjetnička sloboda, religijska sloboda. Biti slobodan znači moći učiniti što želiš, bez ograničavanja, suzdržavanja i osuđivanja. Rekla bih - naravno, sve u granicama normale - ali opet su tu granice. Jer što je danas normalno? Što je društveno prihvatljivo? Tko je uopće odredio tu društvenu prihvatljivost?

Vjerujem da ste se svi vi, na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri, susreli s nekom vrstom diskriminacije i degradacije, osjećajući kako su vam uzeli djelić te voljene slobode. Ja jesam. Možda i više puta. Izdvojila bih zapravo jedan takav slučaj koji me, neću reći najviše, ali u velikoj mjeri nervira i koji se konstantno pojavljuje.

Slučaj cure koja voli pivu. Da, dobro ste čuli. Inače sam veliki pivopija. I to ne onaj želim-se-napiti pivopija, nego onaj koji uživa u pivi, koji naručuje pivu s velikom pažnjom i ljubavi, onaj koji voli njen okus i miris, koji može razlikovati vrste piva, jačinu i gorčinu, odrediti jeste li dobili pivu sa dna bačve ili je li piva 'svježa'. Jedna sam od onih koja smatra da pivo treba imati isti status kao i vino. I jedna od onih koja poludi kada joj kažu: 'Ej pa ti si cura, kako možeš piti pivu?' Tako nešto ne možeš reći curi pivopiji. Ne možeš.

Zašto je ljepše vidjeti curu s čašom vina u ruci, a normalnije dečka s bocom pive? Zašto se svi zgražavaju kada cura naruči pola litre tamnog Hirtera i još je sretna ako tih pola litre dobije u krigli? Klošarica, ta sjedi na hladnom betonu, ne zna što su manire. Budućnost joj je crna kao i ta piva koju pije, zar ne? Osjećaj oduzimanja pivske slobode najviše se može osjetiti prilikom naručivanja iste u kafiću. Zna se dogoditi da dobiješ kratki začuđeni pogled konobara. Ponekad se na pogled nastavlja podsmijeh ili neumjesni komentar. Nakon što si naručila onih pola litre tamnog Hirtera, pita te jesi li sigurna da želiš pola litre i da ti, ako želiš, može donijeti malo da probaš jer ti se Hirter možda neće svidjeti. Dođe ti da lupiš šakom o stol. Doslovno. Ali se suzdržiš. Jer to nije primjereno mladoj dami - klošarici koja je upravo naručila tu neženstvenu zlu tekućinu.

I zato svi vi koji ste na svojoj koži osjetili invaziju na vašu slobodu, ako ste se osjetili kao da vam netko ili nešto uskraćuje ono na što imate apsolutno i kompletno pravo, ako ste se osjetili manjim nego što jeste - lupite šakom o stol. Osim ako ste naručili pivu. Onda nemojte. Jer će se proliti.

Za ovotjedni rastanak, preporučam vam film Nimfomanku (1. i 2. dio) koji se, uz pitanja o ljudskim potrebama, čežnjama, nagonima, pogledima na život i općenito o potrazi za samim sobom, bavi i onime što kada bi na mjestu žene nimfomanke bio muškarac, što daje potpuno drugačiju perspektivu. Isto tako, pogledajte Braveheart. Pogledali ste ga 1000 puta. Pogledajte ga i 1001. put. Ako netko zna pričati o slobodi, onda je to William Wallace. A vaša polica s knjigama mora biti bogatija za jednu Malu pivsku kuharicu dvojice autora Željka Šatovića i Danila Dučka. Kako u samoj knjizi piše, ona će zauvijek ispraviti zabludu da je pivo piće koje pristaje samo nogometu, roštilju i znojnim muškarcima.

Toliko od mene za ovaj tjedan.

Do sljedećeg, živjeli!