2002. godine Josipa Lisac je izašla u javnost sa pjesmom Život je samo most. Pjesma koju mogu slušati na repeat-u svaki dan. Nikada ne dosadi. Jedna od onih pjesama zbog koje se svaki put naježiš, zbog koje te prođu trnci, koliko god da ju puta čuješ. U tebi izaziva sreću i izmami ti osmijeh na lice. Životna pjesma. Kad god ju slušam, tjera me na razmišljanje. O prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. O dragim ljudima oko mene, o ljudima koji više nisu tu, o svom životu i budućnosti. Zaista, kako kraljica Lisica kaže, jedan je život i on nam puno toga daruje, čak i kad zlo u njemu caruje.
S godinama naučiš da u životu čovjek prvenstveno treba biti iskren prema sebi i drugima. Biti realan. Stoički se suočiti sa svojim problemima i težiti njihovom rješavanju. Biti samostalan, ali ne odbijati pomoć drugih. Dobar i plemenit prema ljudima oko sebe.
Ono što smo svi mi barem jednom u životu napravili je gurnuli problem pod tepih. Napravili, ali shvatili grešku (nadam se). Guranje nečega pod tepih ne znači da je problem skriven, zabranjen ili zaboravljen. Nazvala bih to linijom lakšeg otpora koja će ti prije ili kasnije doći na naplatu. Ako ignoriraš čišćenje ispod tepiha, nakon nekog vremena se ispod njega skupi toliko prljavštine da ti ni onaj navodno najbolji usisavač iz Top Shopa neće pomoći. Odgojena sam na način da to ne dolazi u obzir. Em što u kući nemamo nijedan tepih, em što je to jednostavno neprihvatljivo. Nema zabranjenih tema i nedovršenih rečenica. Ako imaš nešto za reći, reci. Riješit ćemo to. Razgovarat ćemo. Pa makar nakon toga ne pričali tjedan dana. Nema skrivanja i šutnje. Iz iskustva znam da te takav način očvrsne, naučiš funkcionirati među ljudima. Naučiš funkcionirati sam sa sobom. Stojiš čvrsto na zemlji, razmišljaš svojom glavom.
Zašto ljudi guraju svoje probleme pod tepih? Kratkoročno, osjete olakšanje jer se u tom trenutku ne moraju tim problemom baviti. Ali dugoročno si stvore u glavi pritisak kojeg se teško riješiti. A zar nije smisao življenja biti sretan i opušten? Trebao bi biti. Možda smo to zaboravili. Dok trčimo na sve strane kako bismo si osigurali kakav takav život, zaboravili smo stati i odmoriti. Zaboravili smo gledati i uživati u onome što imamo. Uživati u ljudima koje imamo. Nije li poanta življenja živjeti? Biti sretan? Zadovoljan? Voljen? Voljeti? Počeli smo se nervirati oko stvari koje nas ne bi trebale dirati. A njih ima puno. I previše. Sve je više licemjerja, gledanja svoje koristi, neiskrenosti, lažnih odnosa. Stresa, provjeravanja ubrzanog pulsa. Sve je više netolerantnih Željki Markić koje izazivaju čir na želucu. Sve je manje hrabrih William Wallaceova koji viču freedom, a da u to zaista i vjeruju. Sve nam više priroda vraća, vraća nam sve ono što smo joj uzeli. Svijetom vlada kaos. A što mi možemo učiniti po tom pitanju? Reći ćete - apsolutno ništa? Krivo. Svijet čine ljudi. Svijet činimo mi. Za početak, očistimo vlastiti kaos. Bacimo onaj odvratan tepih i očistimo prljavštinu ispod njega. Lakše ćete disati. Okrenite se svojim zadovoljstvima. Okrenite se svojim ljudima. Kada malo bolje razmislite, ono što nas sve još uvijek nekako drži, su upravo ljudi oko nas. Naša ljubav prema njima i njihova prema nama. I neka mi nitko ne kaže da je drugačije. Jer nije, zaista nije.
Prije nekoliko godina u jednoj osamljenoj kući u Senjskoj Dragi živio je jedan stari par. Živjeli su sami. Imali su svoj vrt, svoju njivu. Podigli su obitelj. Sami. Vlastitim rukama. Nikada se nisu na ništa žalili. Bili su sretni. Zajedno. Mi s njima. Oni s nama.
On je bio šumar i lovac, Ona je bila domaćica. On je pazio na njivu i šumu oko kuće, Ona je pazila na njega. On ju je volio podbadati, Ona je bacala kletve na njega. On je pekao rakiju, Ona je rakiju točila u čaše. On bi ostao budan do kasno u noć i pričao nam, Ona je išla gledati dnevnik i zaspala. On je volio gledati dokumentarce, Ona sapunice. Ona je mislila da su dokumentarci o dinosaurima snimani kao i oni o lavovima, On je kolutao očima. Ona je voljela pjesmu 'Moja Ane broji dane', On je volio nju. On bi u zimsko jutro naložio vatru, Ona bi mi grijala noge. On bi skakao po zidu i mahao nam dok ne bi otišli, Ona ga je tjerala u kuću. Oni su proslavili 50. godišnjicu braka. Sretni. Zajedno. Mi s njima. Oni s nama. Onda je On umro, a Ona se nikada nije oporavila. Umrla je i Ona, a mi smo ostali prisjećajući se i njega i nje. Proživjeli su svoj život sretno, mirno, i najbitnije od svega, zajedno. Treba li ikome od nas išta više od toga?
Život je samo most preko kojeg treba proći. Ali prilikom njegove gradnje, neka bude kvalitetan. Napravite na njemu mjesta za druge. Zasadite uz njega drveće. Po mogućnosti šljive. Jer ćete jednom naći (ako već i niste) nekoga tko će htjeti peći rakiju. A vi ćete ju onda točiti u čaše.
Za kraj ovog posta moj savjet vam je da si pustite pjesmu Josipe Lisac, natočite si rakiju i nazdravite sa svojom osobom. Čemu ćete nazdravljati, neka ostane među vama.
Do sljedećeg puta, uživajte.
Nema komentara:
Objavi komentar