GOTEBORG: Ne za mlađe od 18

TREĆI DIO: GOTEBORG

Gdje smo ono stali? Aha, bili smo u vlaku za Goteborg i jeli smo Kanelbulle. Jedna kratka digresija o Kanelbulleu: ova divna, najdivnija, cimetom prožeta slastica je nastala 1920. godine u Švedskoj i kao takva (kao najdivnija) je ostala do dana današnjega - najdivnija. Jedna još kraća digresija: ukoliko se nađete u Švedskoj, a jedni ste od onih koji paze na liniju - zaobilazite Kanelbulle u širokom luku. Jer mu u suprotnom nećete znati reći NE i doma ćete se vratiti s nekoliko kilograma više. I onda ćete biti kao Uma i ja. Debele. I sretne. S cimetom među zubima. 

Kanelbulle

Uglavnom, vratimo se na Goteborg. Nakon dvosatne vožnje, izlazimo iz vlaka i koračamo goteborškim asfaltom u smjeru Sanjinog stana. Večeras odlučujemo napraviti odmor od svega i to nam apsoštrumpfno odgovara. Zauzele pozicije na kauču, u društvu sitnih zalogajčića koje zalijevamo Martinijem, dok glazba svira u pozadini. Raj? Moguće. Zahvaljujući Martiniju, kada i kako sam zaspala, ne znam. Znam jedino da u sljedećem trenutku gledam Umu i Sanju kako, već odavno spremne za pokret, viču na mene jadnu, prilično pospanu, raščupanu i krmeljavu neka požurim. Dobro mamurno jutro i vama!

S obzirom da ćemo u Goteborgu biti skoro tjedan dana, imamo ga priliku upoznati polako, uzduž i poprijeko, planirajući od danas do sutra. Vrag odnija prišu, zar ne Uma? Danas je odlučeno šetati uz more, kroz goteboršku luku koja slovi kao jedna od najvećih u nordijskim zemljama. Inače, Goteborg, danas drugi najveći grad u Švedskoj, nastao je u 16. stoljeću što ga čini relativno mladim gradom. Grad koji se nekada odazivao na ime Nya Lodose, danas ima preko 500 000 stanovnika, a do sljedeće godine se računa kako bi ta brojka mogla porasti i do milijun, ukoliko se nastavi trenutni trend doseljavanja. 

Bilo kako bilo, uskršnji je, sunčani i vjetroviti ponedjeljak, dan savršen za šetnju. Šetnica nas (naravno) vodi do terase kafića gdje ćemo sjesti i naručiti naše prvo goteborško pivo. Svijetlo, lagano, osvježavajuće, morsko i nadasve skupo. Skupo, preskupo. Rekla bih da se jednom živi, ali mislim si ako nastavimo ići ovim tempom švedskim pivskim stazama, taj jedan život ću provesti bez jednog od bubrega kojeg ću morati prodati samo kako bih se mogla vratiti doma. Razmišljala sam i o jetri, ali budimo realni - pivo čini svoje, a tijelo navodno pamti. No dobro, pustimo moje organe. Kao što sam već u nekoliko navrata rekla, Šveđani žive zdravim životom. Prokleti da bili! Jer iako smo sjedili na terasi, pušenje na njoj nije dozvoljeno. Ako si pušač, izvoli dignuti dupe i odi pokraj terase. Smoking area je tamo. Tamo. Ne na terasi. Otvorenoj terasi. Ne. Pokraj terase. Pokraj! I sada, dok se prisjećam tih smoking area oblijeva me apstinencijski, u Švedskoj uvijek prisutan znoj. Oh muko moja poročna!

Uvijek vjerne cipelice lutalice

SMOKING AREA

Ode bubreg

Nakon što sam obrisala znoj s čela sa (za sada) svim bubrezima na broju, krećemo prema tramvajskoj stanici. Idemo u centar. Međutim, samo nakratko. Sanja mora u dućan kupiti namirnice za večeru, a naš zadatak je, dok ju čekamo, prošetati duž glavne ulice koja nekako podsjeća na Zagreb. Vjerojatno ne podsjeća. Ali mene podsjeća. Ovu ulicu ćemo u sljedećim danima proći i više nego dovoljno puta. Oboružane vrećicama, krećemo natrag prema stanu gdje ćemo zajedno s neurotičnom kokoškom na stolu (jedan od boljih uskršnjih ukrasa koje sam ikada vidjela) uživati u svima nama uobičajenom i dragom uskršnjem jelu. Uskoro je vrijeme za spavanje. Sutra su na repertoaru muzeji.

Give peace a chance

Sljedeće jutro se budimo i krećemo. Novi je dan, dan za muzeje. Inače, kao što bi našim HŽ-ovcima uzor trebali biti švedski kolodvori, tako bi i svim ovim Hasanbegovićima uzor trebao biti švedski način promicanja kulture. Naime, više-manje svi švedski muzeji su toliko prilagođeni ''običnom'' puku da je to iz naše perspektive pravo čudo. Osim uvijek zanimljivih sadržaja, muzeji imaju i razne radionice u kojima sudjeluju i stari i mladi. Na taj način umjetnost zapravo dobiva jednu novu dimenziju, a sami muzeji postaju mjesta gdje ljudi rado dolaze i nerado odlaze.

Radionica

Što se nas tiče, od jutros imamo malu promjenu u sastavu - Uma i ja preko dana španciramo same, bez Sanje. Praznici gotovi, radni tjedan počeo. S njom ćemo se vidjeti tek popodne. Međutim, bez obzira što Sanja nije s nama, slijedimo njene upute što moramo vidjeti i gdje moramo ići dok nismo s njom. Yes sir! Prvi na listi nam je Rohsska muzej, poznat i kao Muzej dizajna. Muzej datira još iz davne 1904. godine, a za javnost je otvoren od 1916. godine i od tada nije zatvarao svoja vrata. Na prvom katu muzeja uvijek možete uživati u raznim izložbama, dok se na drugom katu nalazi stalna postava koja vas vodi kroz povijest dizajna, od onog interijerskog i tehnološkog pa sve do odjeće i obuće. Prije nego što smo se razišle, Sanja nam je rekla da kupimo godišnju kartu za muzeje što je puno isplativije nego kupovati karte pojedinačno. Naravno, slušamo našeg vodiča i s godišnjom kartom ulazimo u Rohssku. Imale smo sreću uhvatiti izložbu Lise Larson, švedske umjetnice čiji su predmeti s vremenom postali na neki način švedski klasici. Nastavljamo na gornji kat i ulazimo u vremeplov. Umišljam si da sam Marty McFly i na svom hoverboardu letim kroz ovaj divan muzej koji jasno daje do znanja zašto su Skandinavci kraljevi dizajna. Kao očito i svega ostaloga, što se toga tiče.

Rohsska muzej

Lisa Larson: Sisters

Lisa Larson - Woman

Nakon nekoliko sati (da, nekoliko, vjerujte mi), spremam hoverboard, izlazimo iz Rohsske i idemo prema Goteborg gradskom muzeju gdje se u trenutku našeg dolaska nalazila izložba Time flies koja pokazuje kako je vrijeme nešto čemu ne možemo nikako pobjeći. Moram priznati da se čovjek na ovoj izložbi zaista osjeti koliko je malen i prolazan. Gledajući fotografije, dok mi se duboke misli roje glavom, dolazim do onog dijela izložbe koji je malo drugačiji. Šveđani imaju odličan smisao za humor, samo ću to reći. PS: slike nisu za mlađe od 18.

Gradski muzej

Izložba Time flies

'Well, fuck it' attitude

Malo drugačiji attitude

Završavamo svoj tour de muzej i krećemo u potragu za wc-om. Vrijeme čini svoje, a i malo je reći da smo se maloprije skoro upišale od smijeha. Shvatile smo da se švedski humor savršeno nadovezuje na naš. Volimo biti gadne u svakom trenutku, bez ikakvih tabua, što nerijetko situaciju čini neugodnom. Za druge. Ne za nas, jasno. Uglavnom, tražimo wc. Naravno, nekako sam uspjela izgubiti Umu koja ima tu čudnu i neobjašnjivu potrebu odjednom negdje skrenuti bez da te prethodno obavijesti. Već naučena na njeno lutanje, izlazim iz muzeja i sjedam na klupu, gledajući u užurbani grad i njegove zgodne, čupave metalce (Goteborg je inače poznat po svojoj metal sceni - i da, Šveđani metalci su zgodni, majko što su zgodni!) dok čekam svoju izgubljenu majku. Desetak minuta nakon, Uma izlazi s rečenicom: ''Pa dobro, gdje si ti nestala?''. Ah, Uma...

Zadnja slika koju je Uma napravila prije nego što je nestala u bespućima wc-a

Naši trbuščići nam javljaju da sada ne skrećemo nigdje osim u smjeru hrane. Trbuščićeva želja naša je zapovijed. Idemo u Hard Rock caffe na jedan mastan i kaloričan hamburger! Ma kakvo održavanje linije! Kad je bal, nek' je maskenbal! Vjerujete li da je ovo bio moj prvi put da sam bila u Hard Rocku? Da, ne mogu ni ja. Ali eto, za sve mora postojati prvi put. A moj prvi put je bio fantastičan! U Beatles separeu, dok njihova gitara gently weeps, pijući odlično Hard Rock pivo, jedući još bolji Hard Rock hamburger, mojoj sreći nije bilo kraja.

Cheers!

Bon apetit!

I baš kada sam mislila da je za danas to to, pridružuje nam se Sanja koja nas vodi u Republike pive. REPUBLIKE PIVE! Ogroman pub industrijskog stila koji u svojoj ponudi ima toliko piva da im se ne zna broj! I da vam budem iskrena, ne znam koju sam uzela. Izabrala sam lokalnu čija mi se etiketa učinila zanimljivom. I bila je pun pogodak! Riječi nisu dovoljne kojima bih opisala tu divnu gorčinu koja na neki način uopće nije gorka. Kužite? Popila sam svoju i mućki se prebacila na pive svojih suputnica. Moram probati, zar ne? Na kraju iz Republike izlazim pomalo pripita. Štuc.

Republika pive

Can't touch this

Na putu za doma, Sanja nam pokazuje staru crkvu koja danas ima ulogu ribarnice. S obzirom da je kasno popodne, ribarnica je prazna i ne možemo ju doživjeti u punom sjaju, ali nema veze. Jer čak i prazna, ova ribarnica je doživljaj. Nastavljamo dalje. Ulazimo u knjižaru gdje na svoju ogromnu sreću uočim slikovnicu Pipi Duge Čarape! Ok, bio si u Švedskoj, a nisi kupio Pipi Dugu Čarapu? Ne, ti onda nisi bio u Švedskoj. Nakon cijelog dana, ulazimo u stan i sjedamo za stol. Jer nismo dugo jele. Vrijeme je za švedsku večeru. Cheesecake s lososom! Sanja nam je sve ove dane u Goteborgu pokušala što više približiti švedsku kuhinju i u tome je bila i više nego uspješna. Njihova hrana je vrlo jednostavna, lagana i izrazito ukusna. Pretežno riblja, s posebnim naglaskom na losos. Pa ako sve može s lososom, a što ne bi onda i jedan cheesecake! Jesam li rekla da mojoj sreći nema kraja? Da, čini mi se da jesam... Dobar (nam) tek!

Nekada crkva, danas ribarnica

Pipi i ja

Nekoliko sati nakon cheesecakea s lososom, budim se i shvaćam da upravo brojimo svoj treći dan u Goteborgu. Dobro, zaista, može li mi netko objasniti zašto vrijeme ovako leti? Pijemo kavu, jedemo (opet) cheesecake i krećemo dalje. S obzirom da jučer nismo stigle u Pomorski muzej, što zbog Marty McFlya i hoverboarda, što zbog gubljenja i čekanja Ume, on je danas prvi na repertoaru. I nije razočarao. U kojem god da sam pomorskom muzeju bila, oni su, moram priznati, svi isti. Uvijek imaju slične eksponate, prikazane na jednak i, budimo realni, to je pomalo dosadno. Ali Šveđani ne vole biti dosadni pa su morsku priču ispričali na jedan potpuno drugačiji način. Sve je naravno interaktivno, ne samo za djecu, već i za odrasle. Sve je opipljivo i zvučno, od brodova do slika. Jedan od ljepših muzeja u kojemu sam općenito ikada bila. Šveđani, high five!

Pomorski muzej

In shadow

Elvis is still alive

Port music

Zahvaljujući Sanji i njenim inside informacijama, Uma i ja smo vidjele puno više nego što smo mogle poželjeti kroz sve ove dane u Goteborgu. Ok, vjerujem da i upravo zbog Sanjinih strogih uputa nisam u tolikoj mjeri gubila Umu po putu. Jer svaki dan smo imale cilj i nismo smjele skretati sa zacrtanog cilja. Sanja, hvala ti na tome! Uglavnom, večer prije nam je Sanja rekla (naredila) da odemo vidjeti crkvu koja danas ima ulogu kafića. Nekima to zvuči odbojno. Ali morate priznati da je ideja totalno drugačija i prilično interesantna. Međutim, kada smo stigli na (naređeno) odredište, ta drugačija i interesantna ideja je postala nešto puno više. Postala je poruka svijetu, poruka crkvenom svijetu. Jer ova crkva ima ulogu menze za beskućnike i za sve druge potrebite koji ovdje mogu doći pojesti, ugrijati se i jednostavno družiti. Nakon toliko godina traganja, napokon sam pronašla crkvu za koju mogu reći da ispunjuje svoju funkciju i dužnost u potpunosti, koja čini ono zbog čega zapravo i postoji. I znate što? Dok sam sjedila unutra, okružena tim ljudima, promatrajući ih kako su ovdje sretni, kako je ovo njihovo mjesto pod suncem, upijajući tu atmosferu… pronašla sam mir. Ovdje, u nekoj crkvi koja nema ni trunčice zlata, ali je najbogatija na svijetu. Pa eto, tko kaže da se čuda ne događaju…

Poruka crkvenom svijetu

Malo pod dojmom, šećemo laganim tempom dalje u smjeru Hage, umjetničke četvrti koja obiluje malim restoranima i još manjim dućanima. Tu ćemo sjesti i pojesti jer ne dao Bog gladi. Dok hodam prema restoranu, gubim Umu (naravno!)! Vidjela je neko cvijeće koje bi joj baš dobro došlo na njenom balkonu. Jer nema dovoljno zelenila na njemu. Da. Ignoriram njene usklike sreće, već toliko puta viđenih kada je bilje u pitanju, i nastavljam sama prema restoranu Le petit cafe, preporučen naravno od strane naše Sanje. Iako je ovaj restoran uvijek prepun turista, zadržao je svoj stari štih i kvalitetu, ne padajući pod utjecaj lake i brze zarade na uštrb turista. 

Haga

Le petit cafe restoran

Super cool brijačnica

Uma i prvo cvijeće

Uma i drugo cvijeće

Dućan interijera

Nakon što smo se najele naizgled male porcije, nalazimo se sa Sanjom i njenom frendicom (koja nam je inače velikodušno ponudila smještaj kada sljedeći put opet dođemo, s obzirom da se Sanja zaprijetila ako ja još jednom spomenem riječ ''pivo'', a Uma ''cvijeće'', ne samo da nas više nikada neće primiti kod sebe, nego postoji velika šansa da nas već sada izbaci iz stana) koje nas vode u kafić na kavu koji ima ulogu edukacije. Naime, svaki dan se u ovom kafiću priča neki drugi jezik. Mi smo taj dan mogle birati između japanskog, kineskog, portugalskog ili engleskog. Ziheraški, odabrale smo engleski. Sanja nas obavještava da je na večerašnjem meniju haringa. Ovu ribu naravno možete kupiti svugdje, ali ovako kakvu smo je mi jeli, iz staklenke, jednu u octu, drugu u senfu, možete jesti i kupiti samo u Švedskoj. Ta haringa je toliko dobra, da ću reći samo kako smo Uma i ja prije odlaska za Rijeku nakrcale svoj ionako već pretežak kofer s nekoliko komada. I da, losos! Jele smo losos.

Pametan kafić

Pametna teta

Pametni Šveđani

Četvrti dan. Plan je Botanički vrt i Volvo muzej. Botanički vrt, smješten nedaleko od Sanjinog stana, broji više od 10 000 vrsta biljaka iz cijelog svijeta te je proglašen najljepšim u Švedskoj i treći po ljepoti u svijetu. Dakle – Uma, botanički vrt. Uma, botanički vrt. Uma, botanički vrt. Nakon višesatnog obilaženja vrta s mojom vrtlaricom, vjerujte mi - ne bih imala ništa protiv da sam ju tamo izgubila i nikada više našla. A i dobro bi mi došla ona žestoka kopenhagenška rakija. Dobro, priznajem, vrt je predivan! Nema mu početka ni kraja! Šteta što smo došle u krivo vrijeme jer većina toga još nije prolistalo i procvjetalo, pa nismo mogle doživjeti vrt u njegovom punom sjaju. Šteta. Uma to nije zaboravila nekoliko puta naglasiti. Jesam li spomenula rakiju? Da. Rakija. Ubij me.

Botanički vrt

Hitchcock

Her precious

Ne znam što je ovo, ali gadno je

Otišla je

Uma the brave

Me not so brave

Nastavljamo prema Volvo muzeju koji se nalazi u industrijskoj zoni. Kako biste došli do muzeja, morate presjedati dva autobusa. Nakon što smo, slijedeći Sanjine upute, usred ničega izašle iz prvog autobusa, krećemo prema stanici gdje čekamo drugi autobus. Nigdje nikoga, na stanici nema voznog reda, što je za Švedsku malo čudno, moram primijetiti. Sve je izgledalo kao da smo se izgubile. Ali na svu sreću, odjednom na stanicu dolazi stariji gospodin koji kao da je shvatio našu izgubljenost. Pitam ga jesmo li na pravom putu za Volvo muzej, a on nam sa smiješkom odgovara da tko god nam je dao upute, dobro nam je dao. Odahnemo. A onda nas čovjek pita odakle smo, na što mu ja odgovaram da smo iz Hrvatske. E sada zamislite iznenađenje i oduševljenje kada vas neki stari lik, usred ničega u industrijskoj zoni Goteborga, u Švedskoj, daleko od doma, na hrvatskom pita: A odakle iz Hrvatske? Počela sam skakati od sreće! Obožavam takve nenadane situacije na putovanjima, male sitnice koje život znače! Hrvat koji je još 60-ih došao živjeti u Švedsku. Iz Zadra, studirao u Rijeci. Obožava Rijeku i sve vezano za nju! Zakon! Uskoro nam stiže autobus. Pozdravljamo se kao stari prijatelji. Troje ljudi koje je spojila jedna netipično švedska stanica. Život je lijep, lijep, lijep! Dvadesetak minuta nakon, šećemo po Volvo muzeju. Hodajući kroz ovaj vremeplov auta, ne mogu se oteti malom razočaranju. Očekivala sam više. Možda sve skupa s malo više mašte? Ne znam. No dobro. Došle, vidjele, otišle. 

Top gun Tom, gdje si?

Vraćamo se u smjeru Sanjinog stana. U blizini se nalazi park gdje, uz ponije i losove (da, prave konje i losove), pa čak i kazalište (kazalište u parku!), možete vidjeti aktivne Šveđane kako naravno trče, bicikliraju, vježbaju, meditiraju i rade još svakakve sulude aktivnosti te očito vole nabijati grižnju savjesti. Mi se odlučujemo za laganu šetnju. Kroz zelenilo. Jer nam ga za danas nije bilo dosta. Rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi!

Gradski vrt

Vraćamo se doma gdje nas čeka Sanja kako bismo još jednom krenule u zajedničke kulinarske vode. Pašta sa šparogama. Debelim, mesnatim, savršenim. Njam, njam, NJAM! Kada sada malo vraćam film unatrag, potpuno mi je jasan onaj višak kilograma s kojima sam se vratila u Rijeku. Savjet: lagana hrana i umjereno jedenje znači NE NAKRCATI SE DO ONE MJERE NEDISANJA. Lagana hrana je lagana s razlogom. Note to myself. Glupačo proždrljiva.

Sljedeće jutro se kotrljamo po goteborškim ulicama, još jednom, zadnji put. Danas nam je zadnja prilika da istražimo sve one prolaze koje još nismo uspjele istražiti. Sutra putujemo autom duž obale. Ali o tome malo kasnije. Sada smo u centru, točnije u gradskom vrtu. Zimskom. Uma ga je, na moju ogromnu (ne)sreću, uspjela uočiti. Ulazimo unutra i ostajem paf. Teškom mukom pokušavam sakriti oduševljenje. Ne volim Umi pokazati da je IPAK u pravu. Ali njoj ne može ništa promaknuti. Sa zlobnim polusmješkom koji govori one uobičajene 'jesam ti rekla' riječi, nestaje negdje u toj divljini, dok ja idem za njom s Indiana Jones soundtrackom u glavi. Bilo bi dobro kada bi svaki grad sebe imao ovakvu jednu gradsku prašumu gdje čovjek može zaboraviti na sve svoje brige, svakodnevne muke i jednostavno odlutati u ovom zelenilu, prepustiti se samo laganim i sretnim mislima. Mogu vam reći da to na ovakvom mjestu prilično dobro funkcionira! Ok, Uma – imala si pravo. Sretna? 

Botanički u centru

Ovdje joj se gubi svaki trag

Uma je nađena

Sa sretnim mislima idemo dalje iako smo ovdje htjele ostati zauvijek. Kako najbolje upoznati grad? Odi na placu. Točka. A onda odi popiti kavu na terasi najslađe pekare da Matteo. Dvije točke. Bez puno riječi. Do kraja dana smo ulazile i izlazile iz raznih dućana, ateliera, galerija. Družile se sa starim gramofonskim pločama, skakale od sreće u retro dućanu, divile se hotelu koji je nekada imao funkciju pošte, šetale onom drugom stranom Goteborga gdje smo imale priliku vidjeti stare morske kućice koje, iako na predivnoj lokaciji, muku muče u vrijeme kišovitih razdoblja, da bismo na kraju dana sve zalile naravno u Republici pive. Oh what a joy! Dan je (opet) proletio brzinom munje i vraćamo se doma. Spremamo se za sutrašnji dan kada autom idemo na drugu stranu, prema Tanum worldu. A onda kud' nas put odnese. Laku noć.

Placa

Pekara da Matteo

Dućan gramofonskih ploča

Retro dućan

KOKICE

Republika pive, we meet again!

Hotel / Pošta

Nasmij se

Odmor

Rano jutro je. Stojimo na vjetrometini benzinske pumpe i čekamo auto. Uranile smo. Šveđani ne dolaze ni ranije ni kasnije. Dolaze točno na vrijeme. Desetak minuta nakon, baš kao što je i predviđeno, Uma the driver uspješno izlazi iz goteborške petlje i vozi u smjeru Vitlycka, mjesta poznatom po Vikinškom muzeju. Čeka nas duga vožnja. Puštam Umu i Sanju da vode razgovore, a ja stavljam slušalice na uši kroz koje mi svira Fitova Mačka. Čak i ovdje, osjećam svoju Rijeku. Nepopravljivi lokalpatriot, znam.

Nakon nekog vremena stižemo na odredište. Inače, ovaj Vikinški muzej u Vitlycku postoji još od davne 1976. godine. Od tada se promijenio nemali broj i vlasnika i partnera, izgled i ime, kao i svrha muzeja,  da bi napokon 1996. godine napokon postao ovime što danas je – Vikinški muzej gdje se ljudi na jedan jedan zabavan i interaktivan način mogu informirati o Bronačnom dobu. Long story short: u muzeju pratite putovanje jedne imaginarne obitelji kroz čije običaje i navike možete puno naučiti o nekadašnjem načinu života. U sklopu muzeja se nalazi i farma Vikinga koja pomalo podsjeća na Shire. Da, jesam, tražila sam Bilbo Bagginsa! Jesam!

Vitlycke museum

Shire

Grijemo se

Hobiti

Preko Miljacke

Sjesti ili ne sjesti

Ono što mi je bilo izuzetno zabavno su njihove rune. Nekadašnje pismo i poruke, crteži. Iako ne volim ideju patrijarhata, crteži moćnog muškarca u svom njegovom obliku, fizičkog i psihičkog, su i više nego fenomenalni i jasno daju do znanja kako su nekada obitelji funkcionirale. Jesam li spomenula da Uma i ja imamo čudan smisao za humor? Da, mislim da jesam. Dodajte tome i našu Sanju koja s nama dijeli isti humor, vikinške crteže i jasno vam je u kojem smo tonu prolazile ovaj dio. Ponavljam još jednom: ne za mlađe od 18. Iako da vam budem iskrena, ja uopće ne vidim u čemu je problem. No, upozoravali su me da je svijet čudno mjesto, djeca još čudnija, a roditelji pomalo ludi. Ali to je priča za neki drugi put...

Rune

''Sanja, vidi ovog tintilinića!''

Uskoro sjedamo u auto i krećemo dalje. Gdje ćemo? Ne znamo. Okvirni plan nam je stati u mjestašca koja nam se nađu na putu za doma. Igrom slučaja, to su Grebbestad i Fjallbacka. Da vam budem iskrena, ne znam puno, skoro ništa o ovim gradićima. Samo znam osjećaj koji je vladao u meni dok smo hodale njihovim ulicama. Spokoj! Sloboda! Da, spokoj i sloboda! Možda je tome doprinijela naša neopterećenost i opuštenost. Nas tri same, već dobro uhodane suputnice koje se dobro razumiju i u tišini. Možda je ulogu u toj slobodi imao zrak, vjetar, more, mir… Ne znam. Znam samo da svakome od vas želim taj doživljaj Grebbstada i Fjallbacke. Taj osjećaj slobode i spokoja. Mirnoće i tišine. Nešto što svakome od nas treba u ovom našem užurbanom i napetom svijetu.

Grebbstad

Fjallbacka

Party hard!

Vraćamo se doma. Sutra putujemo za Rijeku. Teško mi je odvojiti se od ovoga svijeta. Od Sanje. Dok joj sljedeći dan mašemo iz autobusa koji nas vodi u smjeru aerodroma, srce mi se steže. Ne volim rastanke. Ne volim, ne volim! Dok ju gledam kako nestaje u daljini, u glavi vrtim sve dogodovštine, istraživanje ulica, plesanje i pjevanje dok smo mislile da nas nitko ne vidi i ne čuje, svu onu hranu koju naši trbuščići nikada neće zaboraviti, sav smijeh, suze, pa čak i nervozu i mislim si – draga moja, najdraža Sanja, ona torta koju sam ti obećala da ću ti napraviti – zaslužuješ ih i dvije! Minimalno!

A Uma? Ona stoji pokraj mene. Sa suzama u očima. Od smijeha, doduše. Jer smo na aerodromu, a ja sam upravo počela OPET zvoniti i kofer mi je dobio etiketu HEAVY. Jesam li spomenula da ne podnosim aerodrome? Da. Ne podnosim.

Prokletinja

Bilo kako bilo, naše putovanje je završilo. Planiramo drugo. Uma želi avionom, ja predlažem bilo koje drugo prijevozno sredstvo. Romobil možda? 

Do nekog drugog posta, do nekog drugog putovanja, budite mi dobro!