Me and Bobby McGee (in Ramblin Car)

Glazba. Ona pokreće kukove, razvija um, širi vidike, mijenja gledanje na svijet. Radi spokoj u glavi. Kao meni u ovom trenutku. U kutu sobe vrti gramofonska ploča. Šušti, krči, igla radi svoj posao. Iz zvučnika tiho dopire hrapav glas meni najdraže Janis Joplin. Ona i Bobby McGee putuju, pjevaju o slobodi. Oh, da mi je biti sada s njima u tom autu na putu za New Orleans... 

Neki kažu da je sva ona dobra glazba već izmišljena, skladana, svirana i otpjevana. Slušajući Janis Joplin, ne mogu se oteti dojmu da je to možda zaista tako. Nikada više druge Janis Joplin, ni slične joj. Nikada više takve generacije. Ono što je izmišljeno, izmišljeno je. Ono što je tada mijenjalo svijet, promijenilo je. To je to. Ove misli mi stavljaju bore među oči. Ma nemoguće! To ne može biti to! Ej, pa nestanak dobre glazbe bi značio naš kraj. Zar ne? Stari, još živi, glazbenici moraju stvarati nove stvari, održavati i sebe i nas živima. Novi glazbenici se moraju razvijati, moraju stvarati, naći svoj put do naših zvučnika u kutu sobe, do naših srca. Jer sve ostalo jednostavno nema smisla. Nekako, svaki put kada me uhvati ''mala snaga'', kada me te crne misli preuzmu, uvijek se pojavi nešto što me vrati, nešto što me digne i vrati mi nadu. Ovaj put je to bio mladi varaždinski bend. Na svu sreću. 

Prije dvije godine, društvo i ja smo krenuli put Varaždina na Špancirfest. Dakle, ako netko zna ugostiti ljude, onda su to Varaždinci. Divni, topli, zabavni, duhoviti, opušteni. Dočekani kao da smo njihovi vlastiti, osjećaj kao da smo doma. A i ima jedna mama Varaždinka koja kuha jednako kao i moja - najbolje! A ima li išta boljega od sretnih trbuščića? Uglavnom, sjedimo za stolom, ''čakulamo'', prstima uzimamo iz padele repete (a da ni ne shvaćamo da to radimo). Odjednom dolazi jedan mali čupavi, koji je prije samo nekoliko minuta tiho nestao iz prostorije i sada se vratio s gitarom. Pomalo sramežljivo, počinje Slashovu izvedbu Godfather soundtracka. Jesmo li se malo naježili? Jesmo. Vidiš da se izgubio, da ga više nema u prostoriji, ne vidi nas, ne čuje nas. Plete po žicama tako lako, tako jednostavno. Govori mama Varaždinka tiho sa strane i ponosno: ''Sam je naučio svirati!'' Varaždinski Slash pomalo završava, mi shvaćamo da je ovo ponuda koju ne možemo odbiti. 

''Ajde odsviraj ovo! Ajde nam sviraj ono!''

''Znaš li to? A to?''

Zahtjevi se nižu, a on poslušno svira sve što mu kažemo, bez greške. Sve odlično. Sam svoj majstor...

Tko bi rekao da taj samouki mali nakon samo dvije godine više neće biti mali i da će biti u bendu koji danas počinje žariti i paliti? U bendu koji broji pet članova: Leoni (vokal), Lovro (čitaj: mali čupavi) i Luka (gitara), Miha (bass gitara) i Patrik (bubnjevi). Što se tiče ovog žarenja i paljenja, ono je počelo 2013. godine. Kako su postali i više neko dobro poznati svojoj, sada već vjernoj, varaždinskoj publici, sada kreću u pokoravanje i ostatka Hrvatske. Ostatka svijeta. Dok rade na svom prvom albumu, tjeraju publiku da se znoje na plesnom podiju uz dobro nam svima znane rock/metal stvari. Mlade nade Lijepe naše, s kojima sam imala čast i zadovoljstvo razgovarati. Dragi moji vi (Patrik, drums please), predstavljam vam Overnight Illusion!

Ok, prvo pitanje ću početi s onime što me zapravo zanima najviše od svega - od kuda ime Overnight Illusion? Kako ste došli na tu ideju? Što predstavlja?

Lovro: Ime je zapravo došlo iz ''band name generatora''. Leoni je stavila puno riječi unutra i dolazile su nam razne stvari. Došlo je neko ime s Overnight, drugo s Illusion. Sjetio sam se albuma Use your illusion, od Guns'n'Rosesa i predložio ime Illusion, a Leoni se na to nadovezala s Overnight Illusion. I to je bilo to. Značenja nema, samo nam je jako dobro zvučalo.

Znači, random riječi, pa kud' puklo, da puklo?

Lovro: Da, uglavnom je upravo tako bilo.

Kako ste došli na ideju benda?

Lovro: Jednostavno sam se htio baviti glazbom, postati poznat zahvaljujući radu s glazbom.

Miha: Oduvijek mi je bila želja svirati u bendu, pa sam bio oduševljen kada sam se pridružio.

Originalna postava su Lovro, Miha i Leoni?

Luka: Da, Patrik i ja nismo originalni članovi. Mi smo došli prošle godine, kada su prethodni bubnjar i gitarista napustili bend.

Patrik: Lovro je pitao mog mentora iz DND-a ako zna kojeg dobrog bubnjara, a ovaj je predložio mene. Dogovorili smo probu, odsvirali par covera, razgovarali i upao sam u bend.

Znači, so far so good?

Luka: Tako je!

Reakcije roditelja? Kako su oni prihvatili vaše bavljenje glazbom? Podržavaju li vas?

Luka: Podržavaju nas u svakom pogledu. Od opreme, prijevoza, podrške na koncertima... 

Patrik: Starci su bili oduševljeni kada su me pozvali u bend, ali smo imali razgovor mislim li ja ozbiljno s tim. Prihvatili su dobro, mnogo nam pomažu oko prijevoza i opreme. I dan danas su jako ponosni na mene i cijeli bend.

Miha: Jako su bili sretni. Ali škola je naravno na prvom mjestu.

Kako usklađujete svoje školske obveze s onim glazbenim?
Luka: Probe imamo dvaput tjedno. Nekada je teško sve to uskladiti, ali ide polako.

Patrik: Bitno je dobro se organizirati.

Vaš prvi nastup?  Osjećaji? Jesu li vam poslije po glavi letjele misli tipa - ajme što je meni ovo trebalo ili ste znali da je to to?

Lovro: Prvi nastup, hm... Zapravo, osjećao sam se kao i svaki put do sada.

Luka: Patrik i ja smo prvi put stali na pozornicu u drugom mjesecu ove godine. Osjećaj tijekom sviranja na koncertu je nešto predivno. Kao da ste u nekom drugom svijetu. Tako da, da, znaš da je to to!

Patrik: Reakcija publike nakon koncerta je bila super. Jako je lijep osjećaj kada ti plješću. U početku je mala trema, ali prođe to nakon nekoliko nastupa. Uživiš se u glazbu i sve se posloži, ide kako treba. Prvo pomisao je bila da za to želim živjeti! Svirati i nastupati (zajedno s ovim super bendom, naravno)!

Miha: Svaki nastup je zakon, osjećaš se kao da si negdje drugdje. Nastupati je moj način izražavanja osjećaja.

Ok, znači sada iza sebe već imate jako puno nastupa. Varaždinskoj publici ste dobro poznati. Bili ste predgrupa Vatri na Picokijadi u Đurđevcu, a nedavno ste svirali i u Zagrebu na otvorenju Glazbene kuće. Koja je razlika između sviranja u Varaždinu i na primjer Zagrebu? Je li postojala veća trema od uobičajene? Ipak je Zagreb bio novi teritorij koji tek mora biti osvojen. Kako vas je prihvatila zagrebačka publika?

Lovro: Ja iskreno ne vidim razliku. Sviram pred publikom koja voli rock. Možda mi je bilo recimo ljepše svirati kao predgrupa Vatri čisto iz razloga jer je bilo više ljudi. A što više ljudi, bolja atmosfera i ja sam nabrijaniji!

Luka: Ma nakon par nastupa trema potpuno nestane. Čak mogu reći da je bilo lakše svirati pred zagrebačkom publikom.

Patrik: Da, slažem se s Lovrom, nije bitno gdje sviramo. Bitno da sviramo, a što više ljudi, to bolje.

Varaždin

Glazbena kuća, Zagreb

Da, svirate pred publikom koja voli rock - gdje god da svirate. A kad smo već kod toga ''gdje god da svirate'', planirate li u skorije vrijeme do Rijeke? Jer ako neki grad u Hrvatskoj vrišti rock, onda smo to upravo mi!

Lovro: Da, iskreno, ja bih vrlo rado u Rijeku, čak možda za vrijeme zimskih praznika. Ali realno, nismo baš upoznati sa mjestima gdje se svira, koji se kafići pune do vrha, ne znamo nijedan vaš bend s kojim bismo mogli svirati, pa da nas publika prihvati. Ali uglavnom, da, voljeli bismo. Što prije, to bolje.

Patrik: Lovro je sve rekao.

Vidim da se svi međusobno jako dobro kužite.

Lovro: Ipak je to bitno u bendu i ključ uspjeha, zar ne?

Osobno, mislim da je to najbitnije. Bez dobrih odnosa nema ništa. A kada smo već kod odnosa, Leoni je jedina cura u bendu. Drži li možda ona sve konce u rukama? Znate kako kažu da su žene uvijek sposobnije od muškaraca (no hard feelings dečki).

Lovro: Da, ona je glavna.

Moj girl power me nikada ne iznevjeri. Dobro, većinom svirate obrade, ali imate i autorske. Overnight Illusion, Ramblin car... Kako ih je publika prihvatila?

Patrik: Odlično. Sviramo ih na svakom nastupu, publici se jako sviđaju.

Pripremate album?

Lovro: Da, imamo ideje za četiri pjesme koje su već u izradi. Jedna je skoro gotova. Zove se Bad Influence.

Znači uskoro ćemo na policama moći imati i vaš album prvijenac?

Lovro: Da, uskoro. Nadamo se do ljeta 2016.

Što vam daje ideje za pjesme? Što vas inspirira, pokreće?

Lovro: (šalje mi sliku Slasha)

Da, dobro Lovro. Ti vrištiš Slash sa svih strane. Pitanje nije bilo namijenjeno tebi.

Lovro: Hahaha...

Luka: Ja inspiraciju vučem iz najmanje 5 gitarista: Zakk Wylde, Randy Rhoads, Blackmore, Malmsteen.

Lovro: Malmsteen, dobar si...

Luka: Haha...

Miha: Moje inspiracije su svijet i društvo u kojem živimo, cura i Duff Mckagan

Patrik: Ja nalazim inspiraciju u svim poznati hard rock bendovima, solo izvođačima, u stvarnom životu itd. Pokreće me sama muzika koju slušam i radim.

Muzika koju slušaš i radiš pokreće. Dobro rečeno, Patrik, Vidiš Lovro kako se lijepo može reći, a ne samo ''zakeljiti'' sliku Slasha!

Lovro: Hahaha a da, ipak je to bubnjar. Kompleksnija osoba, instrument, pa tako i odgovori. 

Bubnjari su uvijek nekako u pozadini. Ali tiha voda brege dere... 

Lovro: Da, da!

Patrik: Šaljem srce.

Mislite li da na našoj današnjoj glazbenoj sceni ima mjesta za mlade bendove poput vas? Nekako uvijek imam osjećaj da se svi vi koprcate, želite uspjeti, ali realnost zna biti drugačija. Što je zapravo potrebno da ti mladi bendovi uspiju? Entuzijazam, ljubav prema glazbi i želju za radom imate svi. Iako bi u konačnici to trebalo biti dovoljno, izgleda da nije uvijek.

Miha: Potrebne su veze.

Patrik: Na sceni uvijek ima mjesta za mlade bendove i uvijek će biti, koliko god to ljudi negirali. Neki samo misle da su mladi i neiskusni, ali se varaju. U mladima je snaga i budućnost, što mislim da ovaj bend to i predstavlja. Svim bendovima je potrebna upornost, rad, strpljenje i požrtvovnost da bi se probili. Tako su svi danas popularni bendovi došli na vrh. Nažalost, neki to nemaju, a ipak su uspjeli. Kako je Miha rekao, upravo zbog veza. Toliko dobrih bendova za koje se ni ne zna. Upravo me to jako živcira, ali to je život i svijet u kojem živimo. S time se moramo pomiriti.

Važno je i dobro se reklamirati. Imati dobru reklamu samome sebi. Kakvi ste vi na tom polju?

Lovro: Reklamiranje nam super ide. Jako smo dobri u marketingu.

E sada, što mislite općenito o hrvatskoj sceni?

Patrik: Ah... Hrvatskoj sceni treba nešto novo. Neka nova snaga koje će nešto promijeniti.

A jeste li se kada osvrnuli na riječku scenu? 

Luka: Nažalost ne, iako vjerojatno postoje bendovi koje smo slušali, a da možda nismo ni znali da su iz Rijeke.

E da, riječka scena je prava stvar! Mogla bih ja ovdje sada pisati eseje i eseje o njoj, ali ukratko, mi smo vam bili i ostali buntovnici.

Luka: Daj nabroji nam neke bendove da poslušamo.

Parafi, Termiti, Grad, Fit, Gerila, Urban, Idejni nemiri, Ogledala, Let 3 (neizostavni naravno)...

Luka: A da, sada mi je sve jasnije. Baš ćemo poslušati malo.

Ok, to bi bilo to. Dosta s pitanjima. Imate li za kraj što dodati?

Miha: Rock'n'roll je kao gutljaj Jack Daniel'sa. Moraš osjetiti kako peče.

Mudro Miha, mudro. Ok, sada krenite raditi na albumu. Čekamo!

Luka: Hoćemo! Hvala na svemu.

A hvala i vama, dragi Overnight Illusion. Biti dio vašeg svijeta, barem na kratko, je bilo pravo zadovoljstvo. Mladi ljudi koji čvrsto stoje na zemlji, ruku pod ruku sa svojim zdravim stavovima o društvu, svijetu koji ih okružuje i, ono najbitnije, o samima sebi. Perspektivni glazbenici koji rade što vole i vole što rade. Ako ste vi mladi na kojima ovaj svijet ostaje, onda je ovaj svijet ipak malo sretnije i ljepše mjesto za živjeti. 

Za kraj ovog posta, škicnite ih malo (njihova službena stranica www.overnightillusion.com).  U nastavku možete poslušati njihovu stvar Ramblin' car. Kao što sam rekla, žare i pale. I neka to nastave raditi. Neka nastave, barem dok se ja ne vratim iz New Orleansa prema kojem sam krenula zajedno s Joplin i Bobby McGeeom. Našli smo slobodu. Zahvaljujući glazbi. Staroj, ali i novoj. And that feelin' good was good enough for me. Good enough for me and my Bobby McGee. Dovoljno.

Do sljedećeg posta, rock on!