La dolce vita

''The world is a book and those who do not travel read only one page.''

Jednom kada kreneš putovati, ne možeš stati. Ne želiš stati. Želiš ići sve dalje i dalje. Istraživati svijet. Istraživati sebe u tom svijetu. Želiš upoznati nove ljude, drugačije kulture i običaje. Želiš šetati stranim gradovima i nepoznatim ulicama, osluškivati ritam grada i njegovo disanje. Želiš osjetiti nove mirise i kušati nove okuse. Putujući, tvoja osjetila dišu punim plućima. Ispunjavaš se dobrim i pozitivnim vibracijama. Srećom. I to onom velikom, najvećom. Srećom koja nije izostala ni tog ljeta. Sreća topla i sunčana, mirisna i ukusna, pomalo morska. Sreća kakvu mi je pružila Italija. Da budem malo preciznija – sreća kakvu sam osjetila u Veroni, Cinque Terre i Pisi.

Bilo je to obiteljsko putovanje autom. Inače, probala sam sve solucije putujućih ''kompanjona'' – sa svojom polovicom, s društvom i obitelji. I sve solucije su čisti pogodak. A putovati s obitelji… To ima jednu posebnu čar. Kužimo se, dobro funkcioniramo zajedno. Imamo neki svoj đir, svoj tempo. Međutim, prije samog putovanja, prije nego što zaista 'profunkcioniramo', potrebno je srediti one praktične i neophodne radnje kao što su planiranje, spremanje i pakiranje. A u našem slučaju, to je najgori, zaista najgori dio! Spremajući se za put, mi zapravo letimo iznad kukavičjeg gnijezda zajedno s Jack Nicholsonom u glavnoj ulozi. Mama, inače perfekcionist koji voli držati sve pod kontrolom, nije ništa drugačija ni kada je planiranje puta u pitanju. Ona će to. Ona će isplanirati gdje, kada i kako. Svaki korak. Ona će sve spremiti. Ona će spakirati robu u kofere. Ne mi. Mi ćemo sve razbacati i napraviti joj nered. Ok, nije valjda mislila da ćemo se samo tako prepustiti i predati bez borbe? O ne! Tata želi uzeti nožić i malu bateriju. Ako se njega pita, nikada ne znaš što ti se putem može dogoditi, gdje možeš zapeti i što ti sve može trebati. Taj čovjek gdje god da ide kao da očekuje pustolovinu života sličnu onoj Indiane Jonesa.

''Gdje si mi spremila bateriju? Jesi li ju opet sakrila?''
''Molim te, prestani s tim svojim glupostima! Koliko ti puta moram reći da ti takve stvari ne trebaju? Ne radi mi nered u koferu!''

Netko od nas dobaci sarkastičan komentar da ne smije zaboraviti uzeti i kompas sa sobom. Indiani Jonesu se oči zacakle kao da je doživio prosvjetljenje, a mama samo što se ne sruši u nesvijest. I dok on hoda po stanu i potajice stavlja u džepove sve ono što bi mu moglo zatrebati jer NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI, brat nesvjesno potpaljuje vatru vadeći iz ormara sve one poderane traperice, najstarije majice, a nađu se tu i tenisice s rupama. Voli udobnost, kaže on. Oh ti blesavi dječače, zašto, o zašto si to učinio? 

''Pa dobro, je-si-li-ti-nor-ma-lan? Pogledaj kako ti sva ta roba izgleda! Nećeš mi takav ići po svijetu!''
''Ja ću nositi ono što ja želim!''
''Ovo nećeš sigurno!''
''Ajde mi reci dobar razlog zašto ovo ne bih mogao nositi!''
''Jer izgledaš kao klošar i zato jer sam ja to tako rekla!''
''Dobro, ja onda ne idem!''

''Odlično, nemoj! Ostani doma!''

Atmosfera se u stanu diže do jedne nezavidne razine usijanja, s velikom mogućnošću kataklizme. Tu nastupam ja. A kada, ako ne sada (uvijek sam znala dobro tempirati)! Kada se pitate što ponijeti sa sobom od odjeće na putovanje, rješenje je prilično jednostavno. Uzmite sve. Apsolutno sve. Cijeli ormar. Nikada ne znaš što i kada ti može zatrebati. Jer NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI! Da, da, znam kakav otac – takva kćer. Čula sam već to. Mama se naravno jedva suzdržala da me ne pogodi jednom od onih bratovih šupljikavih tenisica. Ali ne dam se! Uspješno izbjegavajući tenisice u zraku, pokušavam od nje dobiti odgovore na neka pitanja koja su u tim trenucima od životne važnosti.

''E, ako mi nešto ne stane u moj kofer, mogu li staviti u tvoj?''
''Da se nisi usudila pristupiti mojem!''
''Ali već imam toliko robe u njemu, a moram još staviti i tenisice i cipele i kišobran i onu jaknu i ajme ne smijem zaboraviti knjige i mogla bih uzeti koji CD za auto i jastuk i ručnike i kompjuter i fotoaparat i i i…''
''Molim te, odjebi.''
''Dobro, reci mi onda gdje nam stoji ona manja torba? Možda bih mogla nekako raspodijeliti…''
''Nas troje smo u jednom koferu, a tebi trebaju dva??? Jesi li ti normalna???''
''Je li to retoričko pitanje ili?''
''Živčani slom ću doživjeti. Pun mi vas je...!''

I tako nas troje hodamo po kući za njom, oko nje, punimo joj glavu pitanjima i kofere nepotrebnim stvarima, a ona ludi. Ludi na – Uma Thurman u Kill Billu – način. Da je moguće ubiti pogledom… Ma što pogledom, mačetom! Vjerujte mi, mačetom! I dan danas se čudim kako ipak nije u okrilju noći krenula sama na put, ostavivši nas doma s tenisicama na rupe, kompasima i mojim koferima. Bilo kako bilo, sljedećeg jutra smo spremni za polazak. Naravno, sitne poteškoće nisu izostale ni ujutro, ali njih nećemo spominjati. Nećemo buditi stare i loše duhove iz prošlosti. Recimo samo da smo nas troje u auto sjeli s Umom, a ne s mamom.

Inače, jedan savjet: ako se odlučite na putovanje po Italiji, prijevozno sredstvo neka vam bude auto. Poseban je to doživljaj. Kilometri i kilometri suncem okupana pola. Gledati tu prirodu, sve te silne boje između kojih s vremena na vrijeme iskaču stare kamene kuće i kućice. Divota. Divota je i u autu. S jedne strane, brat ne prestaje s 'jeste li znali' pričama, a s druge strane se Indiana Jones žali kako nismo već pola sata stali na nekom odmorištu i popili kavu, zapalili cigaretu ili osvježili se pivom. A sve to tako lijepo zaokruženo Ornellom Vanoni i njenom poznatom L'Appuntamento koja se na neki neobjašnjiv način uvijek naglo pojača u trenucima monologa/dijaloga između nas troje. Kažem, poseban je to doživljaj.

Prva postaja nam je Verona, grad u sjevernoj talijanskoj pokrajini Veneto, trgovačko središte i drugi najveći grad u regiji (iza Venecije), gdje smo stigli malo prije podne. Ono što definitivno dominira centrom Verone je Arena, izgrađena u 1. stoljeću. Po veličini je treća u svijetu, odmah nakon rimskog Koloseja i amfiteatra u Santa Maria Capua Vetere kod Napulja. Unutrašnjost, još uvijek gotovo netaknuta, nekada je mogla primiti skoro sve građane rimske Verone, a posjetitelji su iz cijelog Veneta dolazili na gladijatorske borbe. Danas se Arena koristi za predstave i sajmove. Svakodnevno je otvorena za javnost, tako da imate mogućnost istražiti njenu unutrašnjost, popeti se na njen vrh od kuda se pruža pogled na više-manje cijelu Veronu. Jasno, popeli smo se. Shvativši na našu žalost da nam je kondicija ravna nuli. Dvije, tri stepenice viška i svi umiremo i borimo se za dah. Osim Ume. Ona je nabrijana. Pod izlikom da si želimo predočiti nekadašnje gladijatorske igre i malo uživati u pogledu na Veronu, ostajemo gore neko vrijeme. Odmaramo. Ali ne zadugo jer nas ulice Verone čekaju, a Uma nervozno tapka nogom. Prvo što nam je na popisu nakon Arene je naravno Julijina kuća. Iako smo ju već vidjeli, koliko god puta čovjek posjetio Veronu, uvijek iznova mora posjetiti kuću koja je zapravo obnovljena gostionica iz 13. stoljeća. Hodajući prema kući, proći ćete ispod volte na čijim su zidovima ljudi diljem svijeta ispisivali ljubavne poruke svojim Julijama i Romeima. Iako je višegodišnje ispisivanje poruka jedne preko druge raznim flomasterima, markerima i kemijskama uzelo svoj danak i poruke su teško razumljive, ta činjenica ne umanjuje ljepotu i značaj ovih zidova. Nakon volte i ljubavnog zida, ulazite u dvorište Julijine kuće u kojem je nitko drugi nego Julija. Njen zlatni kip ponosno stoji u dvorištu i čeka da zaželimo želju pipkajući ju. Nakon što ste to obavili, ulazite u kuću i penjete se na balkon s kojeg je Julija rekla svoju poznatu: ''O Romeo, Romeo, zašto si Romeo!''. O Uma, Uma, zašto si Uma? Izlazimo iz kuće i krećemo prema Piazzi Erbi, trgu koji ima ulogu tržnice već 2000 godina. Inače, obožavam tržnice. Za mene su one žile kucavice grada i tu ćete najbolje osjetiti njegovo disanje. I prema onome što sam vidjela, Piazza Erba je zaista srce Verone (što god vam drugi rekli). Ovdje možete pronaći sve i svašta, od biljem začinjene pečene svinjetine u pecivima do sočnog voća i ukusnih divljih gljiva. Nakon šetnje među svim tim šarenim, ukusnim i mirisnim štandovima i usputnim razgovorima s tamošnjim lokalnim ljudima, sjedamo u jedan od kafića na Piazzi Erbi. Odmorili smo noge, malo prezalogajili i popili kavu. Promatrali smo svijet kako teče. Nas troje. Uma je vidjela neku super galeriju u koju je morala ući.

Njenim povratkom, krećemo dalje. Šećemo kroz Veronu i slučajno naletimo na Gelateriu Patagonia. Dakle, ako ste ljubitelj sladoleda (a teško mi je zamisliti da niste), ovo je gelateria u koju morate ući. Prije ulaska u ovu gelateriu, mislila sam da znam što je dobar sladoled. Nakon izlaska iz nje, moj sladoledni svijet se okrenuo naglavačke. Noseći dvije vjerojatno najveće i najukusnije kuglice sladoleda ikad viđene i kušane (okus: kava i čokolada), osjećala sam se preporođenom. Nema tih riječi dragi moji, stvarno nema… 

Verona

Arena

Julijina kuća

Julija

Piazza Erbe

Gelateria Patagonia

Uskoro sjedamo u auto i idemo dalje. Čekaju nas tri dana Cinque Terre. Smješteni smo u Villanovi, nekadašnjoj biskupskoj rezidenciji udaljenoj svega nekoliko kilometara od nacionalnog parka Cinque Terre. Imanje datira još iz 17. stoljeća, kada su tamošnji farmeri proizvodili posebno mirisno ulje i kvalitetno vino Ligurijske Rivijere. Na imanju, pokraj vile, smještena je i mala kapelica u kojoj je biskup svake nedjelje držao misu na kojoj su farmeri bili obvezni prisustvovati. Danas imanje drži talijanska famiglia koja se bavi agroturizmom. Dolaskom na imanje, ''pater di famiglia'' nam objašnjava kako možemo ići na planinarenje (u tom slučaju nas oni opskrbljuju sa svime što nam je potrebno) ili možemo na bicikliranje kroz njihovih 15 hektara zemlje i uživati u vinogradima i maslenicima. Lijepo, zaista predivno. Ali ako mi je bilo teško popeti se na vrh Arene (što zapravo stvarno ne bi trebalo biti TOLIKO teško), kako da onda pedaliram kroz 15 hektara zemlje ili nedajbože planinarim? Tihom odlukom u glavi kako se moram dovesti u formu kada se vratim doma, slušam dalje. Villanovci nude još i odlazak na piknik (osoblje vas i ovdje opremi hranom i svim ostalim nepohodnim piknik potrepštinama), degustaciju vina i maslinovog ulja, odlazak u njihov vinski podrum ili jednostavno laganu šetnju prirodom. Za svakoga ponešto na ovom raju na zemlji.

Villanova

Uskoro se smještamo u sobe koje izgledaju kao mali talijanski stančići iz 50-ih uređeni u skladu s toplim i mirisnim eksterijerom Villanove i krećemo na večeru u obližnji gradić Levanto. Levanto je gradić u kojem možete uživati u morskim sportskim aktivnostima. Lijep gradić s dušom, lijepom arhitekturom i ugodnom atmosferom. Negdje sam pročitala da ovaj gradić obiluje divnim restoranima. Je li to bilo zbog umora i nedovoljno snage za potragom dobrog restorana ili možda ipak u nedostatku istoga, mi smo naletjeli na restoran koji nažalost nije vrijedan spomena. Nakon večere, vraćamo se u divnu Villanovu, umorni kao psi i jedva čekajući sljedeći dan kada napokon krećemo za Cinque Terre.

Levanto

Cinque Terre (na hrvatskom: Pet zemalja) je naziv za pet naselja u ligurskom priobalju Italije: Monterosso al Mare, Vernazza, Corniglia, Manarola i Riomaggiore. Od 1997. godine ova su naselja dio UNESCO-ve svjetske baštine. Sela su nekoć bila dostupna jedino s mora i danas još uvijek nema ceste koja bi ih međusobno spojila s ostatkom okolnog svijeta. Auti nisu dozvoljeni, pa ako želite doći iz jednog sela u drugo to se može učiniti vlakom, brodom ili jednostavno nogama (sela su međusobno spojena stazom Sentiero Azzuro), što je zapravo prilično simpatično jer taj izostanak modernog razvoja ima svoju čar. Prvo što trebate učiniti kada dođete u Cinque Terre je dobro si organizirati vrijeme. Imate pravo samo jednom pogađati tko ga je nama organizirao. Kaže Uma da ćemo prvi dan obići prva tri sela – Monterosso al Mare, Vernazzu i Cornigliu. Auto smo parkirali na parkingu (najdalje što smo uspjeli s njim otići je parking na ulazu u Monterosso) i dalje smo krenuli pješke. Prva asocijacija, vidjevši Monterosso, je brkati Poirot. Cijelom dužinom Monterossa se proteže velika pješćana plaža s ležaljkama, suncobranima i drvenim kabinama koje podsjećaju na 30-e godine prošlog stoljeća. Samo čekaš da od nekuda iskoči taj poznati brk sa svojim sivim stanicama. Šetajući dalje prema centru, prolazimo pokraj malih restorančića, gelaterija i kafića ispred kojih sjede stari mještani, međusobno razgovaraju i promatraju prolaznike. Sve, uključujući i same mještane, je skladno. Čak je i vrijeme nekako odgovaralo ugođaju. Pomalo oblačno i vjetrovito, noseći more i sol prema unutrašnjosti. Monterosso i ostala četiri sela su zapravo mala ribarska naselja. Njihove kućice imaju točno propisanu odredbu kakve fasade moraju ili ne smiju biti, tako da većinom dominiraju žute, narančaste, ružičaste, crvene i zelene fasade. Odredba je prvenstveno tu da se ne razbija predivan sklad eksterijera, ali postoji i priča kako su ribari upravo zbog tih šarenih fasada lakše mogli pronaći put s mora prema obali i svojim domovima. U kombinaciji s kamenom i zelenilom, Cinque Terre već na prvi pogled ostavljaju bez daha.

Monterosso al Mare

Nakon Monterossa, put nas vodi prema Vernazzi. E sada, kao što sam spomenula, naselja su povezana vlakom, brodom i stazom. Očito nam je Uma pročitala misli, pa je krenuo rafal na nas da smo lijenčine i da ćemo do Vernazze ići pješke. Kaže ona da je pročitala kako je staza prekrasna, a pogled fascinantan. Ok, možda malo zahtjevnija, ali lako ćemo mi to. Da. U početku je zaista bilo prekrasno. Pogled je pucao na Ligurijsko more, a zrak je bio samo za poželjeti. Laganini šetnjica, rekli bismo. Život je bio lijep, sladak. A onda je počelo penjanje. Pa spuštanje. Šuma, grmovi, trnje. Penjanje, penjanje. Ponekad više kotrljanje nego spuštanje. Kamenja, ogromna kamenja na sredini onoga što nitko normalan više ne bi nazvao prekrasnom stazom. Na određenim mjestima je bilo toliko suženje da je bilo gotovo nemoguće onuda proći. Jedina zaštita koju imaš od padanja u provaliju je drvena ograda koja može puknuti ako joj samo krivi pogled uputiš. Na nekim dijelovima se moraš držati za stijenu, sagnuti i moliti Boga da ćeš sljedeći korak napraviti na čvrstom tlu, a ne u zraku. Drugačije nije išlo. Onda opet penjanje, spuštanje, penjanje, spuštanje… Da. Jesam li spomenula penjanje? A spuštanje? Proklinjali smo Umu i njeno čitanje da je staza malo, ali samo malo, zahtjevnija. Jedna napomena: ako se odlučite za ovaj pothvat, obucite se prikladno. Tenisice, adekvatna odjeća i boca vode. Nemojte ići u sandalama i haljini. Bez vode. Uma i dan danas govori da nije bila neprimjereno obučena, nego da je jednostavno dama u svakoj prilici. Nakon dva i pol, tri sata ''šetanja'', ugledali smo svjetlo na kraju tunela. Vernazza! Da smo mogli trčati prema prvom kafiću na osvježenja, trčali bismo. Ali noge su nam ostale tamo negdje na prvoj trećini proklete staze, pa smo se odlučili na puzanje. Sljedeća dva sata sjedimo na kavi, pijemo vodu, ližemo sladoled, gutamo hladnu pivu. Ne pričamo jedni s drugima, ne pričamo s Umom. Nemamo snage za ništa. Osjećam pulsiranje nogu, staza me obilježila žuljevima na stopalima. Oh what a joy!

Put za Vernazzu

Staza je gotova

Vernazza

Krećemo, mičemo se s mjesta. Ulazimo u crkvu sv. Margarete Antiohijske. Inače, na kojem god da sam putovanju bila, crkve mi nikada nisu bile napete. Njihova impozantnost i bogatstvo mi rade otpor. U nijednoj nisam pronašla onaj mir o kojem svi pričaju. Upravo suprotno. Međutim, u ovoj crkvi, taj mir je došao meni. Tako iznenađujuće i nenadano da me uspio oboriti s nogu. Crkva je kamena. Zapravo, jedino što u njoj i prevladava je kamen. I tišina. Tako glasna tišina. Odgovara ribarskom okruženju. Skromna, jednostavna, tiha. Duhovna. Jedini crkveni zidovi koji su ostavili traga na meni, a mislila sam da je to nemoguća misija. Nikad ne reci nikad, zar ne? Inače Vernazzu bih okarakterizirala kao mjesto malih, sitnih zalogajčića. Na svakom uglu imate male fast food-ove u kojima možete degustirati i kupiti pohani bakalar, rižoto, kozice i ostale morske delicije. Puna je dućana s kulinarskim potrepštinama. Raj za sve Julije Child.

Crkva sv. Margarete Antiohijske

Nakon što smo napunili svoje gladne želuce, idemo dalje prema Cornigli, jedinom naselju Cinque Terre koje nije sagrađeno na samo obali, nego na visokom rtu. Uma predlaže penjanje do vrha. Srezali smo ju u samom korijenu i prema trećem selu krećemo busom s nadurenom Umom koja nam puše za vratom. A gore… Pogled… Ej, kakav pogled! Takav mir, spokoj. Jedino ga ruše one tri nonice stare koju su pred kućun stale i kritikale… 

Corniglia

Uskoro se vraćamo vlakom prema Monterossu, gdje ćemo sjesti, popiti Aperol Spritz (apsolutno Cinque Terre otkriće) i pojesti večeru. Jastoga. Pa ajde da i ja vidim čemu tolika buka oko tog monstruma. Ok, znate li onu restoransku scenu u filmu Zgodna žena kada Julia Roberts, pokušavajući klještima otkinuti komad tog crvenog monstruma, pogodi čovjeka u glavu? E da, dodajte toj sceni umornu čupavu curu s podočnjacima veličine glave, žuljeve na stopalima zbog kojih je ista ta cura bosa i umak koji ide sve do lakta. Eto, it is I, LeClerc. Mislim da još uvijek nosim posljedice tog kobnog i ružnog jedenja. Kao i glava tog jadnog čovjeka u mojoj neposrednoj blizini, što se toga tiče. Nakon što smo pojeli, brzo se dižem(o) i bježim(o). Vraćamo se u Villanovu. Mrtva umorna se bacam u krevet. Sanjam jastoga kako u haljini šeće stazom prema Vernazzi.

U vlaku za Monterosso

Aperol Spritz

Jastog

Sljedeći dan, naravno prema pomno smišljenom planu, krećemo za Manarolu i Riomaggiore. Opet, ostavljamo auto u Monterossu i prema Manaroli idemo vlakom. Ovdje zapravo dominira jedna jedina ulica koja s jedne strane vodi na vrh prema vidikovcu, a s druge strane prema obali na čijoj je stijeni kafić u kojem kao da je vrijeme stalo. Pogađate u kojem smo smjeru prvo otišli? Sjedeći na terasi, shvaćam da očekujem Sophiu Loren negdje u blizini. Zašto, ne pitajte me, ne znam objasniti. Ali umjesto Sophie, do nas dolazi stari vlasnik ove oštarije i veselo nas pita što ćemo, uz usputan komentar kako je danas lijepi dan. Na naše odobravanje i potvrdan odgovor konobar nastavlja svoj monolog o ljepoti cijelog ovog ljeta u njegovoj najljepšoj Italiji koji završava našom, iz nekog razloga prekrasnom, narudžbom. I dok sjedim tamo gdje je vrijeme stalo, promatrajući ovo mjesto lišeno svih modernih (ne)pomagala, počinjem shvaćati vlasnika. ''La dolce vita!'', pomislim. Ovdje zaista je. Praćeni pozdravima vlasnika krećemo na drugu stranu ulice koja nas vodi prema vidikovcu. Inače, reći ću vam malu tajnu. Uma voli krasti cvijeće iz tuđih dvorišta. Zašto, ne pitajte me. Ona tvrdi da to nije ništa loše jer je to nikada izrečeno pravilo kojeg se pridržavaju svi zaljubljenici u zelenilo. A i njena nona je uvijek govorila da to cvijeće najbolje uspijeva. Pa eto, ako i vi imate ovakav ''fetiš'', Manarola i njena dvorišta su pravo mjesto za vas.

Manarola

Inače, Manarola i Riomaggiore su povezani stazom Via dell'Amore na kojoj se, prema priči, nalazio ljubavni par. On je živio u Manaroli, ona u Riomaggioru i svaku su se večer nalazili na ovoj stazi, točno na pola puta, ispod stijene. Od tada, staza je poznata kao okupljalište ljubavnih parova i mladih. Što zbog same priče, a što zbog želje za šetanjem, kradljivica cvijeća predlaže da idemo upravo tom stazom do Riomaggiora. Pokušavajući potisnuti strah od jučerašnjeg planinarenja i dati joj drugu šansu, krećemo prema stazi, ali kako smo došli, tako smo se i okrenuli natrag. Naime, 2011. godine poplava je uništila dijelove Cinque Terre. Veći dio se obnovio i vratio u prvobitno stanje, ali Via dell'Amore je u trenutku našeg dolaska još uvijek bila u fazi obnove i gradnje. Šteta za stazu, ali jupi za naše noge! Prema Riomaggioru idemo ipak vlakom. Tu Julije Child opet dolaze na svoje. Brojne mini tržnice i riblji fast food-ovi. Što reći, osim raj za sve moje, tvoje, naše, vaše i njihove okusne pupoljke.

Via dell'Amore

Riomaggiore

Nakon cijelog dana u Manaroli i Riomaggioru, s ukradenim cvijećem u torbi i kupljenim drvenim kuhinjskim potrepštinama, vraćamo se u Monterosso i idemo u restoran Miky, nagrađivan od strane Michelina. Uma ima mnogo strasti. Uz šetanje, kuhanje i krađu cvijeća, voli dobro, jako dobro jesti. Taj dio je uspjela nekako prenijeti i na sve nas, pa joj želju za odlaskom u Miky ne smijemo i ne želimo uskratiti. Degustacijski menu od pet slijedova zajedno s desertom, sve naravno na bazi ribe. Savršenstvo, jednostavno savršenstvo. Uma se smiješka sebi u brk, zna ona što valja. Sporim korakom se dižemo i još sporije hodamo prema autu. Obilna hrana je učinila svoje. Vraćamo se u Villanovu, jedva čekajući da se srušimo u krevet. Sljedeći dan krećemo za Pisu.

Prva asocijacija kada netko spomene Pisu je naravno Kosi toranj. Međutim, ako želite ući unutra i s vrha držati Pisu na dlanu, postoje protokoli. Ulazi se u grupi od ne više od desetak ljudi, a sljedeća grupa može ući tek kada je ova prije izašla. S obzirom da je Toranj svake godine sve više i više nakošen, što ga samim time čini i prilično nestabilnim, svoje torbe ostavljate u njihovim dobro čuvanim sefovima, kako biste kilažom bili što lakši unutar samog Tornja. Što se tiče ulaznica, ukoliko planirate uz Kosi toranj otići i u katedralu Duomo i Krstionicu koji su samo nekoliko koraka udaljeni od Tornja, moja preporuka vam je da kupite paket ulaznica za sva tri objekta. Paket je financijski isplativiji od pojedinačnih ulaznica. Dobro, kada ste to obavili slijedi čekanje reda za ulaz u Kosi toranj. Pripremite se na podulje čekanje. Kada vaša grupa napokon dođe na red, kreće penjanje na vrh. Malo je reći da je klaustrofobično. S obzirom da je Toranj KOSI, prilikom penjanja osjećate vrtoglavicu i više kao da padate nego da se penjete. Šemećete lijevo desno i moram vam priznati, osjećate se prilično blesavo dok vas prostor tako nosi. Međutim, kada dođete na vrh, shvatite da se svo to neprirodno kretanje zaista isplatilo. Jer Pisu upravo držite na dlanu. Neopisivo. Kao što sam već rekla, u sklopu Tornja se nalaze katedrala Duomo i Krstionica prema kojima krećemo čim smo izašli iz Tornja i uzeli natrag svoje torbe. Između ovih UNESCO-vih spomenika je travnata livada na kojoj ljudi leže, sjede, druže se, čitaju, slušaju glazbu, plešu, a neki čak i skaču. Da, skaču. Uglavnom, unatoč svom tom šušuru, spokoj vlada Pisom. Ulazimo u Krstionicu unutar koje, zahvaljujući savršeno okruglom obliku, glasovi putuju u obliku jeke, zadržavajući se unutra neobično dugo. Na našu sreću, prisustvovali smo upravo takvoj jednoj demonstraciji. Čovjek zadužen za, u nedostatku boljeg opisa – neobično glasanje, počinje ispuštati tonove. Pomnijem slušanjem shvaćamo da ovi, naizgled slučajno nabacani tonovi ipak imaju svoj početak i kraj. U Krstionici kao da je u tom trenutku sve stalo. Svi pokreti, udisaji, treptaji. Slušao si samo taj glas koji pjeva, glas koji struji prostorom. Nadrealno.

Pisa

Kosi toranj

Krstionica

Još uvijek pod dojmom onoga čemu smo upravo svjedočili, krećemo dalje. Šetajući gradom, odjednom mi prilazi mladi dečko i na talijanskom me pita ako sam voljna dati donaciju za udrugu u kojoj radi. Pitam ga o čemu je točno riječ, a on me, prije nego što će mi odgovoriti na pitanje, pita od kuda sam. Ja mu kažem iz Hrvatske, a on sa smiješkom na licu i tečnom hrvatskom odgovara: ''A od kuda točno?''. Oh, pa koje li srećice! U Italiji, u Pisi, na trgu, sretneš dečka čija je mama iz Opatije, tata iz Zagreba. On ovdje studira i volontira u udruzi koja brine o mladim ovisnicima. Nakon upoznavanja, od kuda smo, od kuda su nam starci (uobičajene hrvatske priče), općenito o Pisi, o mojoj Rijeci, o usporedbi Opatije i Rijeke, Zagreba i Pise, o njegovom volontiranju u udruzi, općenito o mladima te pozdravljanju kao da smo stari prijatelji, osvrćem se oko sebe u potrazi za svojima i nalazim ih u obližnjem kafiću (ne Uminom inicijativom, sigurna sam). Nakon ispijanja kave/Coca Cole/pive, nastavljamo šetnju Pisom i uživamo u njenoj impoznantnoj arhitekturi. Inače, Pisa je glavni grad provincije Pise koja se nalazi u središnjoj Italiji, na desnoj obali ušća rijeke Arno u Ligursko more. Nekada važna talijanska luka i pomorska sila, Pisa danas slovi kao snažni sveučilišni centar Italije i bitno turističko središte.

Putem slučajno nailazimo na sajam antikviteta gdje svatko kreće na svoju stranu. Ja se gubim u moru starih knjiga i gramofonskih ploča, dok se brat nezainteresirano vuče za mnom pričajući mi jednu od onih svojih 'jesi li znala' priču o Pisi. Krajičkom oka primjećujem Indianu Jonesa kako se nekako uspio domoći štanda na kojima su stari kompasi jer NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI. Čujem ga kako se teškom mukom pokušava cjenkati s tvrdoglavim stanovnikom Pise, ujedno i vlasnikom kompasa. Istovremeno ga vidim kako još bezuspješnije od cjenkanja pokušava ignorirati Umu koja, skrivena iza jednog antikvitetnog ormara, neskriveno baca munje i gromove u njegovom smjeru. Na brzinu vadim iz novčanika novac za fantastičan mali poster s Galileovim riječima ''Ipak se okreće'' i trčim prema ostatku familije izvući ih sa sajma. Što je sigurno, je sigurno. Tek ćemo poslije otkriti da je Indiana Jones ipak uspješno priveo kraju cjenkanje i doma došao s kompasom. Kako je to uspjelo promaknuti Umi, nikad nismo saznali.

Sajam antikviteta

Krećemo natrag prema već srcu prirasloj Villanovi gdje ćemo obilno večerati. Ovo nam je zadnja noć ovdje, pa nas famiglia opskrbljuje vrhunskom hranom i odličnim vinima koje ćemo degustirati u njihovom podrumu. ''Odrasli'' ulaze u priču o vinima, a ja im proturječim pivskim pričama. Da, okorjeli sam pivoljubac koji smatra da bi pivo trebalo imati jednaki status kao i vino. Uma koluta očima, Indiana Jones potvrdno kima glavom na moje riječi, a ''pater di famiglia'' sa zagonetnim smiješkom nestaje iz podruma i vraća se s prozirnom bocom žutog nektara. Oči mi se zacakle, a srce mi zalupa neobičnom brzinom. Okušavaju se u proizvodnji pive, kaže on. Samo za njihove osobne potrebe, bez ikakve namjere za daljnju distribuciju. Natoči nam svakome u čašu i nazdravimo. A to pivo… A to pivo, a to pivo, a to pivo… Oh, be still my heart, be still! U životu bolje nisam probala. Boja, gustoća, okus. Sve pogođeno, sve s takvom mjerom, elegantno i profinjeno, a opet dovoljno žestoko da ga natočiš u kriglu i lupiš o stol. 

Nakon nekoliko čaša vina i dvije boce domaće pive (je li im uopće koja i ostala nakon nas?), nakon priča i priča koje smo si međusobno ispričali, odlazimo na spavanje. Siti, pomalo pripiti i bogatiji za još jedno divno poznanstvo. Sretni. Okrećem se oko sebe u ovoj sobi/stanu (i opet iz nekog kutka očekujem Sophiu Loren) i shvaćam da će mi Villanova nedostajati. Izlazim u pidžami iz sobe i sjedam na klupu u vrtu ispred. Sama, u tišini. Promatram mrak i slušam zvukove. Palim cigaretu. Vratit ću se, obećajem nekome i nečemu, a lišće na drveću oko mene mi zauzvrat zašušti. Nasmijem se. Ugasim cigaretu i ulazim u sobu spremna za sutrašnji povratak prema Gradu koji teče. 

Dok se sljedeći dan približavaš poznatim obrisima voljenog grada, shvaćaš da ne kažu bez veze kako je svugdje lijepo, ali doma je najljepše. Ali opet, kažu i da idu jer vole šalu, idu da vide… Ma znate već…  

Do sljedećega posta, otputujte negdje, razgledavajte. Obucite se dobro i spremite flastere u torbu. Pogledajte film Pod sunce Toskane, jer...pa, zato jer je život sladak.