Everyday I have the blues

Svako ljeto nam nosi nove događaje, nove razloge za osmijeh i prisjećanje. S kim smo, gdje smo, što radimo. Sve nam to nosi nove uspomene kojih se rado prisjećamo u danima koji idu nakon ljeta. Što je meni obilježilo ovo ljeto? Blues. Jednostavno blues. Uvukao mi se u život na sve moguće načine sa svih strana u ova dva hladna ljetna (zamislite tu ironiju) mjeseca. Koncerti, festivali, filmovi, druženja, rasprave. O bluesu se pričalo, blues se slušao i najviše od svega, blues se osjećao. Jimi Hendrix je jednom rekao da je blues lako svirati, ali teško osjetiti. Sudeći po onome čemu sam ovo ljeto svjedočila, blues nije lako svirati, ali ga je još teže ne osjetiti. Onog trenutka kada glazbenik uhvati gitaru u ruke i zaplete prstima po žicama, nemoguće je da vas ne prođu trnci. Osjećaj je neopisiv. Za mene je to glazba koja vas dira i fizički i psihički. Istovremeno osjetiš mir i spokoj, nemir i nostalgiju, sreću i tugu. Dok slušam blues i puštam da me ti erotični taktovi preuzmu, ne znam bih li se smijala ili plakala. Plesala i skakala od sreće ili sjedila u nekom samotnom kutu i lijevala suze. Da sam samo malo psihički nestabilnija, vjerujem da bi me blues uništio. Jeste li gledali film Let iznad kukavičjeg gnijezda? Da, ja bih bila jedna od njih. Zbog bluesa.

Kako je počela moja ljubav prema plavim notama, da vam budem iskrena, ne znam. Jednostavno je kliknulo. I neka je kliknulo. Jer sam danas bogatija za jedno glazbeno znanje više, samim time i interesima, što dalje vodi divnim iskustvima. Upravo vam to svoje znanje i fascinaciju želim prenijeti ovim postom. Prije pisanja, naoružala sam se svom mogućom kućnom literaturom i krenula u detaljnije istraživanje bluesa i njegove povijesti, vodeći bilješke na post it papirićima. Na post it papirićima! Pa gdje mi je bila pamet? Upravo sada, dok pišem ove redove, okružena tim sitnim, presitnim papirićima (doslovno plivajući u tim prokletnicima), sa žuljem na prstu od pisanja kemijskom, shvaćam da je to bilo totalno gubljenje vremena. Jer blues nisu definicije. O bluesu nema smisla pisati kronološki. Blues je osjećaj. Ili ga voliš ili ga ne slušaš. Točka. On ti razbistri misli i zamuti pogled. Ili mi je to možda ipak fleka na naočalama? Nisam sigurna.

Kažu da blues vuče svoje korijene još iz doba plantaža pamuka, na kojima su robovi, kako bi mi brže prošao dan i kako bi što manje mislili na svoje nevolje, pjevali. Bilo je to improvizirano pjevanje u obliku povika koji su bili vrlo harmonični. I upravo su ti povici kolijevka svega što danas znamo, volimo i slušamo. W.C. Handy, autor prve objavljene blues skladbe Memphis blues, još poznat i kao otac bluesa, tužne pjesme robova je okarakterizirao kao 'jubilee' (vedrim) melodijama, a radosne pjesme crnaca Juga bluesom.

''Blues has been here since time began, since the first lyin' woman met the first cheatin'    man.''

Ako pričamo o duševnoj boli, to je zacijelo istina. Ali ne i ako pričamo o glazbi. Ljudi su oduvijek osjećali blues. Ako ne govorimo o emociji, nego o glazbi koja je u trgovinama svrstana pod kategorijom 'blues', onda stvari ipak postaju malo kompliciranije. Termin blues se u prošlosti upotrebljavao za mnogo različitih stilova. Kao i sva žanrovska imena, blues je oduvijek bio marketinški termin. Ako je tržište zainteresirano, ta riječ će se zalijepiti na mnoge pjesme koje zapravo nemaju nikakve veze s bluesom. Negdje sam pročitala (vjerujem da mi to piše na nekom od ovih prokletih post it-a oko mene) da je najbolja, najčišća i najjednostavnija definicija bluesa proizašla od samih glazbenika kada kažu - ajmo svirati blues. Tada će glazbenik odsvirati akorde koji su poznati i kao 12-taktni blues po kojima su skladane tisuće pjesama. Iako, nije toliko bitno koliki je broj taktova, koliko je bitno da sadrži tu blue notu, koja u sebi ima tužan i samotnički zvuk. Mogu vam reći da sam se vlastitim ušima i očima uvjerila da ako kažete 'ajmo svirati blues', onda ćete blues zaista i svirati. Pa makar to bio samo kućni blues, blues koji nije za nigdje osim unutar tvoja četiri zida dok si okružen familijom i prijateljima. Sve što vam za (takav) blues treba je netko tko je uvijek voljan svirati gitaru i okrenuti par taktova, dobar glas koji se daleko čuje i koji naravno uvijek ima neku priču za ispričati (nekako je to uvijek priča o dolasku kući nakon izlaska). I da, treba vam čaša (dvije, tri, četiri, pet) vina. Recept za diranje duše. Subjektivnost? Možda. Ali i dalje dušu dira. Da, to je taj moj najdraži blues čovjek.

Ono što svi zamišljamo kada spomenemo blues je crnac u radnoj odjeći punoj rupa koji sjedi na ruševnoj verandi kuće pogrbljen nad svojom gitarom i mumlja dubokim glasom. Taj, nazovimo ga romantični stereotip, prepoznatljiv je i u priči samog Handya koji je prilikom svog putovanja vlakom u Delti Mississippija, zaspao i probudio se uz zvukove glazbe.

'' Dok sam spavao, mršav, gibak crnac započeo je trzati žicama gitare. Bio je odjeven u prnje, prsti su mu virili iz cipela. Na licu mu se vidjela tuga godina. Dok je svirao, pritiskao je nožem gitarske žice na način koji su popularizirali havajski gitaristi, koristeći čelične prečke. Dojam je bio nezaboravan. Njegova me pjesma dirnula istog časa.''

Pretpostavka da se blues vezuje samo uz izmučene, tužne i siromašne glazbenike je zapravo smetala upravo samim glazbenicima. Little Milton, pjevač i gitarista iz Jacksona u Mississippiju, koji se bluesom bavio skoro pola stoljeća, je rekao:

''Blues ne govori samo o nekom momku koji sjedi na uglu ulice, verandi trgovine ili u maloj, prljavoj krčmi, odjeven u radnu odjeću punu zakrpa, dok pjeva o ženi koja ga je ostavila i sve mu odnijela. Znate, i bogate žene napuštaju bogate muškarce. Školovani muškarci i školovane žene napuštaju jedni druge pa, znate, ne vidim u čemu je važnost samo onih koji su jadni i siromašni. Nema ničega lošeg u tome da izađete na pozornicu i izgledate kao netko tko je uspješan, tko dobro miriši, čist je i dobro izgleda. Ne vidim ništa krivo u tome. Ja to nazivam stilom pojedinca i nije važno kakvu glazbu svira ili kakvim se poslom bavi.''

U vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je blues iz SAD-a napokon stigao i do Europe, ništa nije doživjelo tako drastične promjene (čak ni rock'n'roll scena u vrijeme svog razvoja) kao blues. Glazbeni stilovi su se pojavljivali i nestajali ili pak doživljavali potpune transformacije u vrlo kratkom periodu. Zato i ne čudi početak formiranja blues pravaca kakve danas poznajemo, a stare izvedbe dobivaju svoje mjesto pod određenom kategorizacijom. Tako danas znamo pravce kao što su tradicionalni ruralni blues (delta blues), urbani blues, jump blues (koji je kasnije doveo do rock'n'rolla i rhythm and bluesa), električni blues (u kojem se počinju koristiti električne gitare), swamp blues (močvarni blues) itd. Svaki od ovih pravaca je jednako interesantan, svaki od njih se dijeli na još nekoliko stilova i svaki je iznjedrio fantastične glazbenike, od Robert Johnsona, Son Housa, Ma Rainey, Bessie Smith, pa sve do Muddy Watersa, B.B. Kinga, Chuck Berrya, John Lee Hookera i drugih.

Sve ovo, počevši od robovskih povika na plantažama, dovelo je do današnje točke, točke kada zatvoriš oči dok slušaš Janis Joplin i njen kozmički blues, kada čuješ B.B. Kinga kako pjeva o Lucille, kada se naježiš zbog Robert Johnsonovog vraga ili kada osjetiš zadovoljstvo gledajući nove glazbenike kako se uspješno koprcaju u blues vodama zbog kojih si siguran da se blues nikada neće ugasiti. Upravo po tom pitanju veliku ulogu na prostoru Lijepe naše, a i malo šire, ima Kastav Blues festival koji djeluje već sedam godina i svake godine obogaćuje svoj program novim izvođačima koji dolaze iz cijelog svijeta. Sama priča o tome kako je Kastav Blues festival nastao je i više nego interesantna. Prije sedam godina, u Kastav je došao blues glazbenik iz Philadelphie, Jerry Ricks, kojemu se Kastav toliko svidio, da je tu ostao i živjeti. Kada mu je dijagnosticirana teška bolest, od koje je na kraju i umro, odlučio je da će upravo Kastav biti njegovo zadnje počivalište. S obzirom da se Jerry toliko asimilirao s tamošnjim stanovništvom i s obzirom da je bio predstavnik tradicionalnog bluesa (samim time i posljednja živuća veza sa prvom generacijom blues glazbenika), rodila se ideja o formiranju blues festivala u Kastvu, njemu u čast. I tako festival godinu za godinom raste, privlači sve veći broj slušatelja i glazbenika. Ove godine Kastav Blues festival je bio domaćin glazbenicima iz Velike Britanje - Michael Messer, Stevie Nimmo Trio i The Earl Trio, iz Amerike - Ty Le Blanc i Eugene Bridges i iz Hrvatske - Delta Blues Gang, Rory Gallagher Tribute, Tony Lee King te Alba i Leo. Svi odreda vrhunski. Posebno me se dojmio Amerikanac Eugene Hideway Bridges, s kojim, slušajući ga, otputuješ u New Orleans, sjedneš na trošnu verandu i uživaš u pravom iskonskom bluesu.

Usporedno s Kastvom, diljem Rijeke i njene okolice, osnivaju se mali blues festivali koji, s obzirom na mjesto održavanja, imaju posebnu čar. Jedan od njih je i blues festival u Brseču, malom gradiću udaljenom pola sata od Rijeke. Festival koji djeluje treću godinu zaredom. Uz glazbeni program, festival nudi i izložbu zajedno sa audio vizualnim doživljajem Teatra. Sve orijentirano na blues. Dolaskom u Brseč na festival kao da si došao u neko drugo doba. Mali kameni trg, na drveću izvje
šane šarene žarulje, ljudi sjede na klupama, zidićima, podu. Kao da je vrijeme stalo. Svira blues band iz Labina, Mezcal moon. A onda se poslije njih na malu pozornicu penje Lela Kaplowitz, svjetski poznata vokalistica. I sve ti sjedne na mjesto. To je to. U tom trenutku znaš da te ništa ne može dirnuti kao glazba. Kao blues.

Za kraj ovotjednog posta preporuke (naravno). Pogledajte odličan dokumentarac John Paul Davidsona - Down by the river (Dolje uz rijeku). Dokumentarac prati Hugh Lauria, poznatog još kao i dr. Housa, koji putuje duž Mississippija, sve do New Orleansa, istražujući puteve bluesa. Film koji obiluje odličnim rečenicama s još boljom glazbom. Film koji ćete pogledati sa smiješkom i laganim njihanjem kukova.

Do sljedećeg pisanja, uživajte. Nadam se u bluesu.