Hello, goodbye

Rastanci, nitko ih ne voli. Ali nažalost, tijekom našeg življenja na ovoj kugli zemaljskoj, konstantno se s njima susrećemo. Bilo da su to rastanci na kraći ili dulji period. Rastanak s nekime zbog posla, usavršavanja, zabave ili užitka. Koji god da je razlog rastanku sa dragom osobom, on nije ugodan. Pozdravljajući se, u grlu imaš onaj kamen koji je tamo zaglavio i zbog kojeg te milisekunde dijele od enormne eksplozije plakanja i gušenja u vlastitim slinama.

Cijeli svoj život živim na takav način. Svakih par mjeseci moja obitelj mora proživljavati to mučno pozdravljanje. S vremenom nije postalo lakše. Ali znaš da tako mora biti. Naime, moj tata, stari morski vuk (u najboljim godinama, kako kaže), svakih nekoliko mjeseci put putuje. Put dalekog plavog mora. Neki će reći, pa ok, što je tih par mjeseci. Takve neću razuvjeravati. Jer da, što je tih par mjeseci. Koji se ponavljaju i ponavljaju. Opet i opet. Godinama. Oduvijek. Zaista ne želim zvučati patetično i plačljivo. Ne želim ulaziti u pomorske polemike jer moram primijetiti da rijetki shvaćaju takav način života. Pod ovim rijetkima smatram jedino i samo one koji na takav način i žive. Ovdje želim govoriti isključivo o osjećaju rastanka. Nekoliko puta godišnje, dok koferi leže uredno složeni u hodniku, čekamo poziv taksiste koji kaže da je stigao ispred zgrade. Tata onda gasi svoju već sigurno tisućitu popušenu cigaretu u zadnjih sat vremena, diže se s fotelje, briše o traperice svoje znojne ruke i govori - ok, to je to. Najgora rečenica ikada. Upravo iz razloga što mi je cijeli taj proces njegovog odlaska toliko mučan, koji put imam osjećaj kao da vrijeme dok ga nema traje puno kraće od samog čekanja s njim na fotelji. Čekanja da ode. Odvratno. Sjećam se da sam kao mala samo jednom zaplakala za njim. Sve ostale njegove odlaske sam ispratila s onim kamenom u grlu, ali bez suza. Kao i dan danas. Kao što ću i ubuduće.

Možda upravo zbog njega danas rastanke doživljavam jako osobno. Dosta intenzivno i emotivno. Ali rijetko kada to pokažem. Onaj koji ide, od mene može dobiti samo lagani zagrljaj i pokerašku facu. Ali svi vi koji ste morali otići, bez obzira na ma ma ma p p p poker face (čitaj onako kako Lady Gaga pjeva), znajte da se jedan ogroman kamen za svakoga od vas otkotrljao u meni. U ovih nekoliko mjeseci je oko mene bilo pozdravljanja i rastanka malo previše, za moj ili bilo čiji ukus. Stajala sam na autobusnom kolodvoru i mahala busu koji odlazi. Sjedila sam okružena društvom koje se zadnji put okupilo u spomen prošlih vremena znajući da se više nećemo moći sastaviti u istom tom sastavu. Grlila se, govorila sretno i mahala. Imala toliko kamenja u grlu da se od njih komotno mogla napraviti još jedna hrvatska autocesta. Winnie the Pooh, onaj najslađi medvjedić na svijetu, kojem su u životu najvažniji njegov vrč pun meda, prijatelji i dobro u ljudima (da, mlađi brat me svojedobno zarazio ljubavlju prema Winniju) je rekao da se osjeća prilično sretnim što u životu ima nešto i nekoga s čime mu se jako teško pozdraviti. I naravno, kako to uvijek biva s ovim slatkićem, ni ovaj put nije bio u krivu. Nije mala stvar kada kroz život stvoriš jedan kvalitetan krug ljudi do kojih ti je stalo i kojima je stalo do tebe. S kojima ćeš podijeliti i ono loše i ono dobro. Zbog kojih ćeš negdje stajati i mahati im dok odlaze. I biti tu kada se vrate.

Neki dan mi je frendica uljepšala dan svojom osobnom pričom rastanka i sastanka, a da to, vjerujem, nije ni znala. Uglavnom, prijateljice, nadam se da nećeš zamjeriti što dijelim tvoju priču dalje. Da, ona je jedna od onih kojima sam mahala. Mahala dok je išla u daleku Latviju. Nakon što joj je u posjet došla njena polovica (bolja ili gora, kako se uzme u kojim situacijama) i nakon što su uživali u danima provedenim zajedno, došlo je vrijeme njegovog odlaska doma. Kako je frendica dosta ovako jedno emotivno stvorenje, puna pozitive, suosjećanja, dobrote i ljubavi (nikada mi nije bilo jasno kako sve te dobre stvari stanu u nju), vjerujem da je hodajući s njim do aerodroma, u sebi i van sebe, čupala kosu dok joj je lice doslovno bilo utopljeno u suzama. Kada je ostala sama, počela je žvakati duhan, u obližnjem dućanu kupila bocu jeftine medice, sjela na pod i odlučila utažiti, onako čupava, svoju tugu (žeđ). Ok, to je moj scenarij. Njen je, citiram: 'pustila koju suzu i očajnički zapalila cigaretu te krenula prema busu'. Kakva laž, prijateljice! A onda BUM, dolazi poruka - 'Jesi li još tu? Zapali još jednu i pričekaj me.' Da, njezina, u ovom slučaju najbolja, polovica je zakasnila na avion. I rastanak odjednom postaje ponovni sastanak. Divno je to. Tuga koja te oblijevala samo nekoliko trenutaka prije, odjednom je prerasla u trnce sreće koji struje tvojim tijelom bez prestanka. Što je dalje bilo s bocom medice, ne zna se. A o tome da su uspjeli zakasniti na avion, iako su na aerodrom došli tri sata ranije, radije nećemo. Ostanimo pri ovoj divno sladunjavoj priči.

Upravo zbog ovakvih trenutaka rastanke ne treba gledati kao kraj. Jer, kako bi onaj moj stari morski vuk rekao, što je tuga rastanka prema sreći ponovnog susreta. Sreća dočekivanja tate koji izlazi iz taksija pred zgradom i vuče svoje kofere doma. Sreća stajanja na kolodvoru i čekanja busa koji dolazi. Napraviti party dobrodošlice starim prijateljima koji su se vratili. Sreća, sreća, sreća. Pa eto, čekam vas svih. Pa čak i vas koji ćete možda zakasniti.

Za kraj naravno preporuka. Ovaj put preporuka tematski nije vezana za post, nego više za osobu koja se spominje u njemu. Naime prije nekoliko godina sam svojoj dragoj prijateljici posudila knjigu Dnevnik Anne Frank. Potresna priča židovske djevojčice u vrijeme Drugog svjetskog rata, koja, unatoč svemu što se oko nje događa, ne gubi nadu i onu dječju iskru u sebi. Knjiga koju bi zaista svatko od nas trebao pročitati. Kao što je to učinila i moja prijateljica. Nekako se nadam da je u ovih pet godina knjigu pročitala iznova i iznova, po stotinu puta i naučila ju napamet od korica do korica, jer ne vidim drugog razloga držanja knjige kod sebe čak punih pet godina. Pet godina. Zbog knjige se sigurno u Latviji planira skrivati sljedećih pet godina.

Pa eto, u nadi da svojim prijateljima vraćate knjige, šaljem vam pozdrave iz sobe pune knjiga. Ali bez Dnevnika Anne Frank.