One cup of coffee

Popiti ujutro kavu. Nekima je to ritual. Nekima navika. A nekima potreba. Što god da je posrijedi, prvo što ćemo svi učiniti kada se ujutro krmeljavi i čupavi dignemo iz kreveta - napraviti si kavu. Osobno, bez kave mi je teško započeti dan. Čak i ne iz razloga da me razbudi. Rekla bih više kao ritual startanja novog dana. Tih pola sata jutarnjeg mira i mirisa kave zbog kojih mogu krenuti u nove radne (ili neradne) pobjede.

Ljubav prema kavi sam rodila još u srednjoj školi. I to ne prema njenom okusu, već prema onome što je ona za mene u to vrijeme predstavljala. A kao i svakom srednjoškolcu, u to vrijeme ona je predstavljala markiranje. Koje mi nije bilo ni mrsko ni strano. Markiranje ujutro, kada u busu za školu shvaćaš da nećeš stići na prvi sat (ili hoćeš, ali si lijen). Izlaziš iz busa, krećeš prema Riveru. Tamo ćeš popiti svoju prvu jutarnju. Zapalit ćeš cigaretu, tu te nitko neće vidjeti. 45 minuta buntovništva. Ili možda kolektivno markiranje. Odlučujete otići sa sata jer profesor ispituje. Da, odgađaš ono što će te prije ili poslije snaći, ali tih ćeš 45 minuta uživati. Jer si na kavi. A onda dođe vrijeme da kreneš na maturalno putovanje u Španjolsku. Tu sam prvi put ušla u Starbucks svijet. Ući unutra za mene je bilo kao da danas gledam Johnny Deepa u ulozi Willy Wonke okruženog čokoladom. Raj! Očekivala sam puno, dobila još i više. Ambijent topao i mirišljav, odvodi te u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto. A koliko kave, koliko izbora! Kava sa ovakvim zrnom, kava sa onakvim zrnom. Tisuću dodataka, tisuću vrsta, aroma, okusa. Mala, srednja, velika, najveća. Ambalaža? U čemu želiš piti svoje Willy Wonka čudo? U čemu god želiš. Toliko kave, toliko izbora! Koju odabrati? U tom oceanu kave, moru izbora, ti izabereš ono tebi najbliže, najpoznatije, najjednostavnije. Desetak minuta nakon ulaska u Starbucks, u ruci drži najobičniji Macchiatto. Veliki, najveći. Maštovito. Moram priznati da se godinama nakon maturalca nakupio lijepi broj različitih okusa Starbucks kave u mojim ustima. Svaki put sam bila sve maštovitija u izborima, na čemu su mi moji okusni pupoljci bili iznimno zahvalni. Ali nijedna od tih kava mi nikada nije imala tako dobar okus kao onaj najobičniji, veliki, najveći Macchiatto kupljen u Starbucksu na La Rambli. Prvo se uvijek pamti, zar ne?

Mi , Starbucks hrvatski fanovi, puno smo puta poželjeli da upravo tu tvornicu čuda imamo i ovdje, u našoj maloj, lijepoj zemlji. Međutim, potpuno je jasno zašto on kod nas ne bi imao budućnost. Jer se mi Hrvati nismo rodili da trčimo s velikim, najvećim Macchiattom u rukama po ulici. Ne, mi smo stvoreni, naučeni i navikli da mirno ispijamo kavu. Satima. Nećemo samo uliti kavu u grlo i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Kod nas je kava sinonim za druženje, riječ koja opisuje kako socijaliziranje izgleda. Prijatelji se na kavama druže, razgovaraju, raspravljaju, olakšavaju dušu, dijele veselje. Cura i dečko se na kavi sastaju, rastaju, svađaju, mire. Na kavama se ugovaraju poslovi, možda dijele i otkazi, rade se projekti, seminari, domaće zadaće, uči i ponavlja za ispite. Na kavi se zapravo upravo i piše ovaj post. Na kavama se ne piju uvijek kave. Ali uvijek ćemo postaviti pitanje - Idemo na kavu? Upravo to pitanje, pozitivan odgovor i sam čin nas veseli, daje nam mir, olakšanje. Kava znači stanku od obveza, dijeljenje s drugima svoju sreću ili tugu, ponovni susret nakon dugog vremena s dragom osobom ili pak svakodnevni ritual s prijateljima. Kava je sastavni dio našeg života. Ne samo zbog napitka, već zbog onoga što ona predstavlja. A koji put ona predstavlja čudan selfie. Jako čudan.

Kroz sve ove godine ispijanja kave, prošla sam puno i previše kafića, u potrazi za onima koji mi najviše odgovaraju. Meni osobno, kada je kava u pitanju, ne drži vodu ona poznata i mudra - Nije važno gdje, nego s kim. Kada piješ kavu, onda ju pij kako treba. Osim što je naravno bitno kakva je kava i s kim ju piješ, bitno je i gdje ju piješ. Dobar ambijent, prostor koji ti odgovara, reflektira se na tvoj cjelokupan doživljaj ispijanja kave koji je za mene svojevrstan obred. Pa u slučaju da tragate za svojim savršenim mjestom koji će vaš obred učiniti kompletnim, dijelim s vama neka od svojih mjesta u Rijeci.

River Pub

Ljubav između mene i Rivera se rodila još u srednjoj školi. Saveznici u markiranju. Mjesto uspomena. Moguće da sam zbog toga malo i subjektivna prema njemu. Smješten je na dosta nezahvalnoj poziciji, pa osim ako volite gledati u zid susjedne zgrade udaljene samo metar od vas, na terasu nećete sjesti. Ali zato kada uđete unutra, nećete ostati razočarani. Kada zamišljate kako bi idealan pub trebao izgledati, vjerujte mi, zamišljate River. Drven, topao, ugodan. Pomalo mračan i zadimljen, dobra glazba. Pub u svakom smislu te riječi. Ovdje mi je nekako najdraže doći navečer popiti kavu. Kavu koja se često zna pretvoriti u pivu (inače, River ima odličnu pivsku ponudu). Sve u svemu, River je pub koji moraš voljeti. Jer on voli tebe.

Cukarikafe

Nedaleko od Rivera smjestio se Cukarikafe, najslađi kafić koji možete zamisliti. Uređen u shabby chic stilu, ovaj bar će vas oduševiti svojim interijerom i eksterijerom. Dobra ponuda svega, super kava, odlična atmosfera. Budite slatki i idite u Cukarikafe.

Riječka pivnica

Ovo je mjesto u kojem vas, kada dođete, konobar pita - 'Uobičajeno?' Mjesto u kojem, i kada ste sami, niste sami. Obiteljska pivnica koja diše toplinom i pozitivom. Inače, oduvijek sam htjela doći u kafić gdje će me konobar pitati želim li uobičajeno. Znam, dosta ovako jedna čudna i uvrnuta želja, ali ja sam jednostavna cura jednostavnih snova. A ovdje je jednostavna cura zaista i dobila svoje - Uobičajeno? Je li to zbog familije vlasnika koji svi odreda imaju jako dobro pamćenje ili sam tamo možda ipak prečesto, ne znam. Ali ako se nađete ispred vrata Pivnice, uđite unutra. Možda i vi ovdje nađete svoje - 'Uobičajeno?'

Bard

Bard je vjerojatno jedino mjesto gdje vas ljudi neće čudno gledati ako ne sjedite za stolom. Ovdje je velika šansa da sjedite na stepenicama koje se nalaze unutar ovog keltskog puba, jer šanse da nađete mjesto za nekim od stolova su minimalne. Ali bez obzira na to, ovo je jedno od ljepših, ako ne i najljepših mjesta za popiti kavu. Oni koji su bili u Bardu znaju koliko ga je zapravo teško opisati riječima. Zato vama koji niste bili, ne preostaje ništa drugo nego pravac Bard. Uživajte i vi u čarima bardovskih stepenica.

Palach

O Palachu nije potrebno puno pisati. Palach je ... Palach. Nekada sam ovdje imala ono svoje 'Uobičajeno?'. Danas više nemam. Ali neću roniti suze za svojim nekadašnjim drugim domom i što sam nekada obožavala u starom Palachu. Što mi se ne sviđa u novom je ipak neka druga priča za neki drugi put. Moram priznati da u novom Palachu još nisam sjela i popila kavu. Kada ću? Hoću li? Ne znam. Ali čisto zato jer je to Palach i zato jer ima posebno mjesto u mom crnom i prkosnom srcu, ne mogu ga ne staviti na svoj popis. Nadam se da će naći mjesto i na vašem.

Inače, kada god prođete riječkim Korzom, u bilo koje doba dana, nikada nećete vidjeti neki kafić da zjapi prazan. Kiša, snijeg, bura, jugo, sunce, hladnoća, toplina. Jutro, popodne, večer. Tjedan, vikend. Bilo kada. Kafići i njihove terase su dupkom puni. Uvijek. Prolazeći pokraj, ne možeš se ne zapitati rade li uopće svi ti ljudi? Ikada? Vjerujem da nisam jedina koja sam se to zapitala. I vjerujem da sam bezbroj puta bila upravo u istoj toj masi koja sjedi i koja je na meti identičnog pitanja drugih prolaznika. Međutim, bez obzira što se svi međusobno pitamo ako, što i kako radimo, moram priznati da volim gledati te iste ljude koji sjede dok prolazim pokraj njih. Kako žmirkaju na sunce dok im se kava polako hladi, kako nonići piju svoj Corretto dok listaju novine, kako neki ni na sekundu ne skidaju pogled sa svojih mobitela. Volim gledati kako se ponašaju, uživaju, pričaju, kako se smiju, mršte. Volim vidjeti njihovu ljubav prema tom obredu. Njihovih pola sata mira i ispunjenja. Vođena tim mislima, pomalo završavam ovaj post. Naručit ću još jednu kavu. Počinjem žmirkati na sunce. Moj obred. Mojih pola sata. Ne, danas neću raditi ništa.

I za kraj vam naravno dajem preporuku, a sebi domaću zadaću. Knjiga Julijane Matanović ''I na početku i na kraju bijaše kava''. Moram priznati da još nisam uzela u ruke ovu knjigu. Međutim, poznavajući njezin rad, uvjerena sam da neće razočarati ni ovaj put. Dapače.

A sada nastavljam žmiriti u sunce.