Lagano, lagano

Valentinovo, dan kada se oni, koji se vole, vole još i više. Vole se jako, jače, najjače. Kao nikada do sada. Dan kada nas društvene mreže i profili zaljubljenih podsjećaju na Madame Puddifoot's Tea Shop iz knjige Harry Pottera. Mali podsjetnik za one koji su zaboravili na Madame Puddifoot, a za one koji ne znaju tko je ona, kratko upoznavanje:

'' 'Ovaj... jesi li možda za kavu?', bojažljivo predloži Cho kada se kiša pojačala.

'Da, može', reče Harry, ogledavajući se oko njih. 'Gdje?'

'O, ima ovdje u blizini jedno jako zgodno mjesto; zar nisi nikada bio kod madame Puddifoot?', upita ona veselo, vodeći ga u pokrajnju ulicu i malu čajanu koju Harry nikada prije nije primijetio. Bio je to skučen, krcati lokal pun pare, ukrašen volančićima i mašnama. Ugođaj je Harrya u upravo neugodnoj mjeri podsjetio na kabinet Umbridgeove.

'Zar nije preslatko?', sretno upita Cho.

'Ovaj... da', neiskreno odvrati Harry.

'Vidi, stavila je ukrase za Valentinovo!', reče Cho, pokazajući mnoštvo zlatnih kerubina koji su lebdjeli iznad malih okruglih stolova, povremeno bacajući ružičaste konfete po gostima.

'Mda...'

Sjeli su za jedini slobodan stol koji se nalazio pokraj zamagljenog prozora. Pola metra dalje sjedio je Roger Davies, kapetan metlobojske ekipe Ravenclawa, u društvu zgodne plavokose djevojke. Držali su se za ruke. Čim je to primijetio, Harrya je uhvatila nelagoda, koja se dodatno pojačala kada se ogledao po čajani i shvatio da u njoj sjede samo parovi i da se svi drže za ruke. Što ako Cho očekuje da i on nju primi za ruku?

'Čime vas mogu poslužiti golupčići?', upita madame Puddifoot, vrlo krupna žena s crnom, sjajnom punđom, koja se s velikim teškoćama progurala između njihova i Rogerova stola.

'Dvije kave, molim vas', reče Cho.

Dok su njih dvoje čekali da im stignu kave, Roger Davies i njegova djevojka počeli su se ljubiti iznad zdjelice za šećer. Harry je svim srcem želio da prestanu. Imao je osjećaj da će Cho uskoro očekivati da i on pokuša dostići standard koji je Davies upravo postavio. Obrazi su mu gorjeli. Pokušao se zagledati kroz prozor, ali je bio toliko zamagljen da se ulica uopće nije vidjela. Odgađajući trenutak kada će morati pogledati Cho, podigao je pogled prema stropu kao da ga zanima kvaliteta soboslikarskog rada u čajani. Za svoj je trud u lice dobio šaku konfeta od kerubina iznad njihova stola.''

Shvaćate li što želim reći? Previše, puno svega. Da se razumijemo, volim kada se ljudi vole. Volim ljubav. U ljubavi ništa nije ružno. Ali od te silne patetike i sladunjavosti, očni mišići mi ne prestaju kolutati. To je jače od mene. Koliko god voljela ljubav.

S druge su strane pak oni koji nisu zaljubljeni ili koji nemaju svoga para. Oni koji su ogorčeni na cijeli ružičasti svijet. Svjesno ili nesvjesno 'hejtaju'. Pišu sarkastične statuse i komentare, post-aju antivalentinovske slike. Prave se da ih Valentinovo ne zanima, pokušavaju ga ignorirati. A onda, čim im se ukaže prilika, čim se pojavi neka sitna pukotina kroz koju njihove riječi mogu slobodno strujiti, bez straha da će netko tu pukotinu s druge strane zacementirati, održe dvosatni govor o kapitalizmu koji završava dubokim pitanjem - Gdje je nestala ljubav? Oni će reći da ako nekoga voliš, voliš ga svih 365 dana u godini, ne samo za Valentinovo. Reći će da svom voljenom/voljenoj ljubav trebaš pokazivati i iskazivati svih 365 dana u godini, ne samo na dan zaljubljenih. Ma molim vas, kakve su to gluposti? Ok, ako voliš, voliš sve dane u godini. Istina. Ali budimo realni, 365 dana je puno. Postoje dani kada bi svog voljenog/voljenu najradije gađao istim onim konfetima iz Tea Shopa madame Puddifoot. I to ne u svrhu slatkoće i ljepote. Pa ako će se na Valentinovo zaljubljeni ljubiti ispod konfeta ili istima gađati, njihova stvar, zar ne? A i ljudi moji, ako tijekom godine možemo imati preko 115 dana koji nešto obilježavaju, od Svjetskog dana rječnika, pa sve do Svjetskog dana plesa (tako barem kaže Wikipedija), onda možemo imati i dan zaljubljenih.

Ja? Mene osobno nerviraju i jedni i drugi. I madame Puddifootovci i hejteri. Valentinovo me nikada nije pretjerano interesiralo. Možda zato jer jedino kada sam se ponadala da ću dobiti čestitku u obliku srca, je bilo u vrtićkoj dobi. Ali simpatija nije znala pisati. Pa je čestitka izostala. Međutim, podijelio je sa mnom lego kockice. Računa li se to? Možda me Valentinovo nikada nije pretjerano interesiralo jer sam u tinejdžerskoj dobi pripadala ovom 'hejterskom, antivalentinovskom' društvu. Jer kada si tinejdžer, biti protiv svih i svega je in. Ili me možda nikada nije interesiralo jer nisam romantična duša. Barem ne smatram romantičnim ono što romantiku predstavlja. Nikada nisam padala na ono skidanje svih zvijezda s neba, sjaj u očima, zalazak sunca, izlazak mjeseca, bacanje ružinih latica po podu kojim hodaš i ostale 'romantične kenjkalije'. Moja neromantična duša romantiku doživljava potpuno drugačije od toga.

Za mene je romantika kada moja Polovica i ja odlučimo gledati Gospodara Prstenova. Koji nam je ovo put da to gledamo? Stoti? Ne, mislim da je stopedesetprvi. Nema veze. Napravi kokice, natoči pivu, pojačaj TV, ugasi svijetlo. U tom trenutku ne znaš tko je uzbuđeniji, on ili ja. Svaku scenu znaš napamet, svaku popratnu melodiju i pjesmu, svaku mimiku. Zajedno. Ja s kokicama u krilu, on pomiren s time da ih se neće dočepati. Romantika je kada ja spomenem da obožavam one bombone od karamele s udubljenom sredinom. Znaš one koji imaju zlatan omot? Sljedeći dan mi donese Werther bombone. Romantika je kada smo u gradu, a pokraj nas prolazi teta s košarom punom ruža. Ali mi ju ne doživljavamo jer trčimo prema najbližem Fast Foodu na cheeseburger. Cheeseburger je moja ruža u košari. Naše romantične šetnje u Volosku. On sretan jer voli šetati. Kaže zdravo je to. Inače, aktivan i sportski lik. Ludi lik. Uglavnom, on je sretan jer voli šetati. Ja sam nervozna. Radije bih negdje sjedila i pila pivu. Ne želim protezati svoje škripuće noge, lijena sam. Ali šećemo. On sretan, ja gunđam. Naše romantične šetnje Voloskom. Romantika je kada mi za rođendan pokloni svoju obiteljsku pisaću mašinu koja ima sentimentalnu vrijednost. Romantika je kada ide sa mnom na izložbu koja ga ni najmanje ne interesira. Romantika je kada ja idem s njim gledati nogometnu utakmicu koju bih radije prespavala. Slatko je kada smo negdje vani. Muzika svira, a nas dvoje odjednom nabacimo neki čudan ples. Nakratko. A onda nastavljamo s pričom, kao da se ništa nije dogodilo. Nije slatko kada smo u autu, on otvori prozor bez ijedne riječi, iako je vani -10 stupnjeva. Jer je prdnuo. Danas je jeo fažol. Romantika je kada se ja pravim čvrstom i neemotivnom. On me pogleda i pita hoću li plakati sada. Neeeećuuuu! I rasplačem se kao kišna godina... pa zapravo, kao kišni dan u Rijeci. A on te zagrli. I izvuče Werther bonbon odnekud iz džepa. Romantika je kada nam zajedničke slike ne uspijevaju, koliko god se trudili. Nekome od nas uvijek nedostaje dio glave. Ili je slika mutna. Ili nam se netko ubaci. Ili je slika takva da bolje da se nismo ni nas dvoje ubacili u sliku. Tužno. Je li to slatko? Kompilacija naših bezglavih, čudnih, zajedničkih slika? Ne znam. Možda je pomalo iritantno. Iritantna romantika.

Imati nekoga takvoga je neprocjenjivo. I to kažem bez ikakve patetike. Činjenica. Izjavna rečenica, s velikim početnim slovom i točkom na kraju. Od Werther bombona do plakanja na ramenu. Od zajedničkog gledanja Gospodara (i samo mojeg jedenja kokica), do čudnog zajedničkog jednominutnog plesa. A između ljubav. Ona prava, bez potrebe pokazivanja i dokazivanja. Samo naša. Bez madame Puddifoot i njenog Tea Shopa. Bez rasprava o kapitalizmu i pitanja gdje je nestala ljubav. Zar to nije najbitnije? Lagano, lagano, kroz život mi plovimo, na krilima ljubavi. Da nije sladunjavo, bilo bi patetično. Ali lagano je. Bez pritiska.

A što se tiče našeg Valentinova, nećemo ga slaviti. Nismo rezervirali stol u ružičastom restoranu, ne idemo na romantičnu večeru. On neće dobiti čestitku u obliku srca, a ja neću dobiti ružu. Uostalom, ja sam više tulipan i tratinčica tip. Naše Valentinovo će obilježiti trash party. Povod? Nije Valentinovo. Povod je moj rođendan (zamislite tu smiješnu ironiju). Trash party, okruženi dragim ljudima. Karaoke nezaobilazne. Ako će mi takvo Valentinovo biti svako, može. Prihvaćam. Topli sendviči mi neće uspjeti, izgorjet će mi (da, kada smo u pitanju kuhanje i ja, to je vrlo lako moguće) i iznervirat ću se. Ali on će reći da ne brinem, već će on nekako pokušati spasiti stvar. Onda će izvaditi iz džepa Werther bombon (dobro, koliko ih imaš u tom džepu???) i pokušati me smiriti. Od mog kulinarskog umijeća ionako nije ništa više ni očekivao. Hvala. A onda ćemo nabaciti onaj svoj čudan jednominutni ples. Jer je upravo počeo Senna M-ov Indijanac. I bit će nam lagano, lagano. Kao što je i uvijek.

Za kraj ovog valentinovskog posta, preporučam vam knjige Harry Pottera. Od prvog do sedmog dijela. Uhvatite se posla, ako niste do sada. Jer Harry Potter je puno više od Tea Shopa madame Puddifoot. Mislili ste da je to dječja knjiga? E pa, nije. Bezjaci jedni!

Do sljedećeg puta, volite se!