'Ča smo na ovom svitu, čovik se upita.' Riječi su to poznatog hrvatskog umjetnika (u svakom smislu te riječi) Tome Bebića. Zaista, što smo mi na ovom svijetu? Jeste li se ikada to upitali? Koja je naša svrha? Rodimo se, živimo, umiremo. Za rođenje nas nitko nije pitao. Što se tiče umiranja, ni tu baš nemamo nekog izbora. Zato ono što je između, krojimo sami. To je ono po čemu se međusobno svi razlikujemo - kako živimo. A živimo li? Živimo li na način s kojim smo zadovoljni? Sretni? Jesu li nam dani ispunjeni? Jesmo li mi ispunjeni? Krpamo li možda kraj s krajem i to onim najslabijim koncem? Živimo li da bi radili ili radimo da bi živjeli? Onda, živimo li? Ili preživljavamo? Ako nam odgovori na ova pitanja nisu zadovoljavajući, nešto ne štima. Vrijeme je da nešto promijenimo. Jer se svi želimo, jednog dana kada nam 'kucne čas', osvrnuti iza sebe i reći: 'To je to. Bilo mi je dobro i lijepo. Ne žalim za ničime.' To želimo i sebi, ali i svojim voljenima. Ne želimo jednog dana plakati nad sami sobom, žaliti za onim što smo učinili ili možda za onim što nismo. Želimo naći mir. I želimo da naši ljudi nađu mir. Jer nažalost, svi mi imamo one koji nisu više s nama. Jedina utjeha koja nam ostaje je upravo to da su otišli mirne duše, da su pronašli svoj mir. Da su bili sretni, da znaju da su bili voljeni jednako kao što su oni voljeli nas, da su činili dobro sebi i onima oko sebe, da su stvarali iskustva, donosili dobre i loše odluke, učili na svojim greškama. Da su živjeli. U pravom smislu te riječi.
Osobno, ne vjerujem u život poslije smrti. Ne vjerujem da postoje Raj i Pakao. Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vjerujem da osoba kada umre, nje više nema. Zakopana je u zemlju. Točka. Moja razmišljanja o tome nisu nimalo utješna, priznajem. Možda bi mi bilo lakše da vjerujem kako su moji voljeni negdje gore i gledaju nas, paze na nas, sa strepnjom gledaju naše padove, sa nježnošću naše uspone, a smiju se našoj gluposti. Možda bi mi bilo lakše. Ali nije, jer je moj skepticizam jači. Nema gore, dolje, nema smijeha, nema gledanja. Ono što mene drži i ono čime ja držim svoje voljene živima su uspomene. Sjećanje i prisjećanje na njih. Na njihove riječi i djela. Na njihove navike, interese, na ono što su voljeli, čemu su se smijali, čemu su se rugali, što nisu mogli podnijeti. Sjećanje na njihov izgled, glas miris, mimiku. Sjećanje na ono što su oni budili u nama, kako smo se osjećali uz njih, na naše zajedničko provedeno vrijeme, što smo si međusobno pričali. Uspomene, one čine taj život poslije smrti. Život onoga kojeg više nema, u nama koji smo ostali. Jer, kako je rekla Isabel Allende, čileanska spisateljica, ljudi umiru tek kada ih svi zaborave.
Smrt naših voljenih nije laka stvar. Gubitak je težak i para srce. Bilo da je njihova smrt 'očekivana' ili iznenadna. Svaku je teško pojmiti i nijedna nam ne ostavi dovoljno vremena da se pozdravimo. Jer tog vremena nikad dosta. Bilo da imamo žutog koji žutuje ili crvenog koji putuje. Bilo da je riječ o mladome ili starome. Bilo da je riječ o tati koji je prerano otišao, ostavljajući iza sebe svoju neutješnu obitelj. Bilo da je riječ o noni s kojom se obitelj oprašta dok se ona malo po malo 'gasi'. Bilo da je riječ o pradjedu koji je umro u snu, miran, sretan i spokojan ili o prabaki koja ga nikada nije prestala oplakivati, sve do trenutka kada je odlučila krenuti za njim. Ili bilo da je riječ o hrabroj sestri i kćeri koja je imala nepokolebljivu volju i želju za životom. Sve do samoga kraja kada je nažalost izgubila bitku sa odvratnom protivnicom zvanom bolest.
U trenutku kada ih izgubimo, ne razmišljamo o uspomenama. Ne razmišljamo o utjehi, koja nam je tada nepoznat pojam. Razmišljamo kako je život nepravedan i gadan. Razmišljamo i ne znamo kako ćemo bez njih. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Teško mi je u to povjerovati. Ono ih ne liječi. Jer kada nastanu, rane su tu, neizlječive. Otvorene, svježe i bolne. Vrijeme je moćno, ali ne dovoljno da izliječi naše rane. Ono što ipak vrijeme može je naučiti nas kako da živimo s njima. Kako da se priviknemo i prihvatimo tu žalosnu doživotnu simbiozu s ranama. Ono što nam je kakav takav 'lijek' za rane je vrijeme koje smo imali s onima kojih više nema. Vrijeme koje nam je podarilo zajedničke trenutke, smijeh, tugu, prepirke, ljubav, druženja, šetnje, pričanje, slušanje, jedenje i pijenje. Uspomene. Zato ono što imamo danas s onima koji su još uvijek s nama treba cijeniti. Treba uživati punim plućima u vremenu koje provodimo s njima. Jer nikad ne znaš kad će to vrijeme postati uspomena.
Za kraj ovotjednog posta, moja topla preporuka je knjiga Meše Selimovića - Derviš i smrt. Knjiga koja će vas očarati svojim dubokim rečenicama, filozofskim pitanjima i tumačenjima života i smrti. Knjiga koju morate čitati u apsolutnoj tišini kako biste upili i razumjeli svaku napisanu riječ, rečenicu, odlomak, stranicu. Ali prije nego što uzmete knjigu u ruke, nazovite svoju nonu, baku, djeda ili pradjeda, tetu ili strica. Popričajte s njima. Sjednite u auto i odvezite se do njih. Popijte kavu, prošetajte. Obiđite ih. Uživajte u zajedničkom vremenu. Pamtite i upijajte. Stvarajte uspomene.
Do sljedećeg posta, želim vam ugodna druženja!
Nema komentara:
Objavi komentar