Imagine

Imagine there's no heaven,

it's easy if you try.

No hell below us, 

above us only sky.

Imagine all the people

living for today.

You may say I'm a dreamer

but I'm not the only one.

I hope someday you'll join us

and the world will be as one.

Imagine no possessions,

I wonder if you can.

No need for greed or hunger,

a brotherhood of man.

Imagine all the people

sharing all the world.

You may say I'm a dreamer

but I'm not the only one.

I hope someday you'll join us

and the world will live as one.

Zamisli da nema raja, nema pakla ispod nas. Iznad nas samo nebo. Zamisli da nema država, ništa za što možemo ubiti ili ničega za što možemo umrijeti. Zamisli da nema religije. Zamisli da nema vlasništva, pohlepe ili gladi. Zamisli zajedništvo. Zamisli ljude koji dijele cijeli svijet. Zamisli. Iz Lennonovih ustiju to zvuči duhovno. Zvuči predivno. I zvuči nestvarno. 

Dugo sam vremena razmišljala bih li trebala napisati ovaj post. Čak i sada, dok pišem ove rečenice, premišljam se. Bih li trebala pisati o svojim političkim i religijskim stavovima? O socijalnim temama kojima smo svakodnevno okruženi? O (ne)moralu, (ne)zdravom razumu i (ne)prihvaćanju? Neki su mi rekli da se ne upuštam u takve teme. Zadrži laganu notu svoga bloga, ljudi su ionako bombardirani na sve strane teškim temama. Čitaju te ljudi raznih stavova i svjetonazora, netko se možda nađe uvrijeđenim. A to mi nije namjera. Svojim razmišljanjima ne želim nikoga uvrijediti i povrijediti. Nisam takva osoba. Poštujem druge, drugačija mišljenja od svojih i njihovo pravo da to svoje mišljenje izjave naglas bez osude. Isto očekujem i obrnuto. Isto tako, osoba sam čvrstih i liberalnih stavova. Osoba sam koja najviše od svega voli slobodu, a najmanje nepravdu. I osoba sam koja, ako mi netko kaže: nemoj to - e pa, ja baš hoću. Moj riječki otvoreni duh se jednostavno buni protiv šutnje, guši se zbog neizgovorenih riječi. Moram d(p)isati!

Kao malu, roditelji su me učili da se ne rugam drugoj djeci ako su zbog nečega drugačija. Učili su me da ne upirem prstom u nekoga tko ima hendikep, jer njegova bolest nije razlog da bude izdvojen iz društva i da moj prst zbog toga bude u njegovom smjeru. Učili su me da su bijeli, žuti, crni, crveni ili zeleni jednaki. Naša boja nas ne čini onime što jesmo. Učili su me da nije bitno koga voliš, bitno je da si sretan. 'Zašto se barba i barba drže za ruke?' 'Jer se vole.' Vrlo jednostavno. Učili su me da nađem svoj put. Usmjeravali su me, ali su mi dali prostora da zalutam. I ako smatram da je moje lutanje pravi put, onda neka lutam. Naučili su me kako da se prekrižim, iako nisu religiozni. Htjeli su da jednoga dana sama odlučim što ću sa svojom vjerom i odlascima u crkvu. Nisu željeli da njihova stajališta utječu na moje stavove. Naučili su me da razmišljam svojom glavom. Naučili su me da se sama razvijem, da stojim iza svojih postupaka, svojih stavova i svojih riječi. A onda sam negdje između svega toga i odrasla. Postala sam čovjek. Otvorena i liberalna. Slijepa na boje, religije i spolnu orijentaciju. Odrasla sam. Postala sam čovjek. I postala sam ljuta. Jer sve ono što jesam, sve ono čemu su me učili, sve to ja ne vidim oko sebe. Zemlja u kojoj živim je imuna na to. Društvo je očito cijepljeno protiv prihvaćanja različitosti i neistomišljenika. Ljuta sam što ovom zemljom ne vlada zdrav razum, moral, otvorenost i liberalnost. Ali zato se širi osuđivanje i gledanje poprijeko. Širi se prostor za osobe koje iz nekih svojih vlastitih neobjašnjivih pobuda žele ugroziti ljudska prava i to smatraju svojim pozivom. Osobe koje će pod izlikom svojeg demokratskog prava, prava koje im je dano ustavom, skupljati potpise za nešto čija sama ideja ugrožava tuđa prava. Ljuta sam što oni koji svaku nedjelju idu na misu ne ljube bližnjega svoga, ne ljube nikoga osim sebi slične. Ljuta sam jer su samo oni koji idu u crkvu vjernici, a oni koji ne idu nevjernici. Ljuta sam jer su samo vjernici dobri ljudi, a nevjernici loši. Ljuta sam što se u razvijenim državama Europe i svijeta djeca odgajaju na moderan i otvoren način, što će se u njihovim vrtićima čitati priče u kojima je glavni lik samohrana majka ili samohrani otac, što se igračke poput lego kockica i kuhinjskih pomagala stavljaju na isti kup, što se u njihove rječnike uvrštava rodno neutralna zamjenica za srednji rod, a kod nas je još uvijek tabu tema zdravstveni odgoj. Tabu tema - zdravstveni odgoj, zar to nije smiješno? Zar nije bolje da dijete uči i nauči, na njemu primjeren način, što znače promjene u i na njegovom tijelu? Da adekvatnim ljudima postavlja pitanja na koja će dobiti iskren i objektivan odgovor? Da zna kako se ničega ne treba sramiti? Ne, bolje je da se takav odgoj prepusti internetu, on ima odgovore na sve. Bolje je... Ljuta sam jer mladi ljudi postaju sve gori i gori. Postaju fakultetski obrazovani, ali sve gluplji i gluplji. Na kakvim to mladima svijet ostaje? Strah me. Ljuta sam jer država ne štiti svoje građane. Mladi idu van u potragu za boljim životom jer ovdje nema kruha, a stari...ah, oni su ovdje, ostaju, gladni. Ljuta sam jer smo okruženi nepravdom, zlobom, pohlepom i korupcijom od strane vladajućih, od strane onih koje smo sami izabrali. Ljuta sam jer smo okruženi apsurdom. Prilikom zapošljavanja (ako si te sreće) obavezno traže papir o nekažnjavanju, ali ako nekim čudom odlučiš ući u Sabor, taj papir nije potreban. Apsurd. Ljuta sam jer se sve gleda kroz materijalnu prizmu. Bitno je tko ima, tko nema. Po tome se međusobno vrednujemo. Ljuta sam što ne razmišljamo, što nam uskraćivanje tuđih prava nije strano, što lažemo, krademo, nije nas briga za druge, što nemamo morala, što ne ljubimo bližnjega svoga, što smo obrazovani, ali glupi. Što imamo potencijala, ali ih ne koristimo. Ljuta sam što smo takvi i što se ne mijenjamo. Ljuta sam što zbog zemlje u kojoj živim, počinjem generalizirati. Što stavljam skupine ljudi u isti koš, umjesto da ih gledam kao posebne jedinke, kao osobe. I ljuta sam što zbog svijeta u kojem živim, više ne mogu uživati u pjesmi Imagine, ne mogu ju više slušati bez da osjetim gorčinu. Zar to nije tužno?

Zar nije tužno da živimo u takvom društvu? Da nam je takav život normalan? Zar nije tužno što smo na te ljude počeli samo uzdisati i kolutati očima jer od nemoći više ne znamo što drugo učiniti? Zar nije tužno da su takvi ljudi pravilo, a ne iznimka? Moram priznati da sam nekada naivno mislila da su upravo takvi ljudi, njihovi nazadni stavovi, ništa drugo nego iznimka. Mislila sam (nadala sam se) da su, unatoč teškoj gospodarskoj i političkoj situaciji u državi, koja pogađa kućanstva, koja lomi duh i nadu u bolje sutra, ljudi ipak osviješteni. Ako im se lomi duh, ne znači da su njihova svijest i moral na niskim granama. Mislila sam da vide u kojem smjeru ide moderan svijet. I ako se možda s time ne slažu ili ne shvaćaju, mislila sam da barem prihvaćaju. I da na taj način uče i svoju djecu. Ali kako li sam se samo prevarila! Sva zbivanja u Lijepoj našoj unatrag samo godinu dana su me uvjerila da te iznimke nisu ništa drugo nego naša surova realnost. Pravilo. Pravilo u kojem postoje iznimke. A te iznimke smo mi koji mislimo drugačije. 

I što mi iznimke možemo učiniti? Dignuti bunu? Protiv koga, protiv čega? Bune, pobune i prosvjedi su se dizali, ali i gasili. Neki su imali učinka, većina nije. Da se iselimo iz države? Spasimo sami sebe? Od materijalne neimaštine, neimaštine duha i nepostojanja liberalizma? Nije ni to rješenje, iako zvuči privlačno. Pobjeći. Kakva besmislena riječ, nedovršena radnja. Ono što možemo je nadati se. Nadati se zbog sebe i svojih bližnjih, nadati se zbog sebi sličnih, pa i drugačijih, da će se situacija promijeniti. Nadati se da će vrijeme učiniti svoje. Nadati se da će ljudi početi gledati razlike kao bogatstvo svijeta, a ne zbog njih širiti mržnju. Na kraju krajeva, u Hrvatskoj trenutno živi 4 i pol milijuna ljudi, u Europi oko 740 milijuna, a na cijelom svijetu oko 6,93 milijardi. Bilo bi čudno da smo svi isti, zar ne? Ono što možemo je nadati se da će jednog dana ideja uskraćivanja nečijih prava zbog onoga što on jest, postati smiješna i nepojmljiva. Da će se takve ideje rezati u samom korijenu. Da će se svijest onih koji čine crkvu i onih koji u nju idu podići na razinu vjernika u pravom smislu te riječi. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe, sjećate li se? Sjećaju li se oni? Jer ako 'vjernici' predvode taj marš protiv jednakosti, ako oni žive i rade sve suprotno od onoga što je propovijedao Onaj u kojeg vjeruju i kojem se klanjaju, kako da ja vjerujem  u išta dobro i sveto? Ono što možemo je nadati se da će jednoga dana država stati iza svog građanina, gurati ga i davati mu vjetar u leđa, umjesto da ga koči. Da će se mladi ovdje osjećati korisno i kao da ima nade za njih i njihovu budućnost. Da će stari biti mirni i sretni. Da će se naši sustavi urediti, odgovarajući ljudi na odgovarajuća mjesta. Jednoga dana... I ono što možemo je truditi se. Truditi se postati boljim ljudima. Radi samih sebe, radi svojih bližnjih i jednoga dana radi naše vlastite djece. Truditi se i nadati se da time činimo svijet barem mrvicu boljim mjestom za život. Jer što nam drugo preostaje?

Preporuka za kraj? Pjesma Imagine. Slušajte ju, iznova i iznova. Zamislite. Nadajte se i trudite se. Imagine.