I wonder

I wonder how many times you've been had

and I wonder how many plans have gone bad.

I wonder how many times you had sex

and I wonder do you know who'll be next.

I wonder, l wonder, wonder I do.

I wonder about the love you can't find

and I wonder about the loneliness that's mine.

I wonder how much going have you got

and I wonder about your friends that are not.

I wonder, I wonder, wonder I do.

I wonder about the tears in children's eyes 

and I wonder about the soldier that dies.

I wonder will this hatred ever end.

I wonder and worry my friend.

I wonder, I wonder, wonder don't you?

Mjesec ožujak je. Dolazim doma i nađem mamu kako stoji u hodniku i čeka me. Uzbuđena je, smiješka se. Šuti, a izgleda kao da bi najradije puknula. Meni ništa jasno. Naravno, prvo što ti padne na pamet su crne misli. Bez obzira na njen smiješak, možda je toliko grozno da je otišla k vragu? Oblio me hladan znoj. Kaže ona, ne brini, imam iznenađenje za tebe. Javlja mi se moj vjerni prijatelj skepticizam. Kakvo iznenađenje? Govori ona: ''Idemo na jedan koncert. Sve sam nam sredila. Tebi, tvom dragom i meni!'' Kakav koncert? Koji je to koncert, a da ja ne znam za njega? ''Ajde pogodi!'' Mrzim to - ajde pogodi. Ali ajde, krenem. Počnem s Riječanima - Fit, Grad, Let 3, Urban, En Face? Možda Cacadou Look? A Blagdan Band? Ne? Idem dalje. Josipa Lisac, Massimo, Parni Valjak, Jinx, TBF? Bacam imena, sva ona koja mi padaju na pamet. Bacam krivo. Mislim si ja, ok nisu oni. Nisu moji, nisu naši. Krenem dalje. Idem u malo veću sferu. Eric Clapton, Mark Knopfler, Rolling Stonesi, U2, Leonard Cohen, Manu Chao? Na nekima sam bila i išla bih ponovno. A na onima na kojima nisam... ah... Išla bih, išla bih, išla bih. Napokon mi pukne film. Neću više pogađati. Nemam pojma. Reci mi. Ona u licu kao balon, jedva čeka da se ispuše, da izbaci to ime van sebe. ''Sixto Rodriguez.'' Sixto. Sixto. Sixto. Ime mi odzvanja u ušima. Nemoguće. Ne vjerujem. Daj nemoj me...! ''Da, da, da i da! Idemo na koncert Sixta Rodrigueza!'' I dalje ne vjerujem! Sixto mi je uvijek bio u istom košu s Janis Joplin, Beatlesima, Queenom, Pink Floydom, Jimi Hendrixom, Doorsima i ostalima - koš koji obožavam, ali koji nikada neću vidjeti. Iako je Sixto itekako živ, za razliku od svih ovih, jednostavno mi odlazak na njegov koncert nikada nije bio realan. I onda odjednom BUM - idem! Kakav osjećaj! Neopisiv! A dok se mučim sama sa sobom pronalazeći odgovarajuće riječi kojima bih opisala taj osjećaj sreće i euforije, napravit ću mali odmak od svoje priče i okrenuti se prema Rodriguezovoj. Vi koji ste čuli za njega, čuli ste vjerojatno na isti način kao i ja - preko dokumentarca Searching for Sugarman. I ostali ste oduševljeni. Pretpostavljam. Kao i ja. Vi koji niste čuli za Sixta Rodrigueza, sad ćete. 'Ukratko', sadržaj dokumentarca. 'Ukratko', Rodriguezova priča...

Priča počinje krajem 60-ih godina. U jednom američkom gradiću, u zadimljenom baru prepunom ljudi, svira neki lik. Ne vidiš ga. Što zbog dima, što zbog toga što je leđima okrenut publici. Ali ga čuješ. A ono što čuješ, vrijedno je slušanja. Stihovi, melodija, taktovi, stil pjevanja, način njegovog ophođenja na stage-u. Sve te privlači. Tako barem kaže Mike Theodore. Sixto Rodriguez ga je iste sekunde osvojio. Za njega je još samo jedna osoba postojala slična Sixtu u ono vrijeme. Samo je jedna osoba imala tako snažne riječi i tako savršenu melodiju. A to je bio Bob Dylan. Mike je Rodriguezu ponudio ugovor, što je ovaj prihvatio. Ulaskom u studio, Sixto Rodriguez oduševljava sve prisutne. Mike je pogodio - doveo je pravog čovjeka. Glas, stas, pojava. Piše svoje stihove, radi svoju glazbu. Dani, mjeseci provedeni u studiju izrodio je albumom Cold Fact. I iako je album bio fantastičan, iako su iza Rodrigueza stajala velika imena s još većom količinom novca, spremni pomoći ovom mogućem glazbenom velikanu u njegovom usponu, taj uspon je jednostavno izostao. Izdali su još jedan album Coming from reality, ali je ishod bio identičan kao i s prvim. Fantastičan Rodriguez koji može ravnopravno stajati bok uz bok Bob Dylanu, doživio je fijasko. U cijeloj Americi oba albuma su se prodala u niti deset primjeraka (zajedno). Zašto, nitko ne zna objasniti. Amerika jednostavno nije bila zainteresirana. Na njezinu žalost i gubitak.

Međutim, s druge strane planete, točnije u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici, situacija je bila potpuno drugačija. Priča navodno ide da je jedna djevojka iz Amerike išla u posjet svom dečku u Cape Town, noseći mu album Cold Fact. Dečko, njegovo društvo i poznanici albumom su bili oduševljeni. Pokušali su nabaviti još albuma, što je bilo nemoguće. Jer od Cold Facta nigdje nije bilo niti C. Onda su jednostavno ploču počeli kopirati i umnožavati. I od tud se album velikom brzinom počinje širiti među stanovnicima Južnoafričke Republike. Oduševljenje Rodriguezom je bilo momentalno i zarazno. Većina ih je postala ponosnim vlasnikom albuma. U svakoj kući u kojoj je živjela obitelj liberalnih svjetonazora, u kući je imala gramofon i među svojom kolekcijom ploča, tri su bile obvezne - Beatlesova 'Abbey Road', Simon and Garfunkelova 'Bridge over troubled water' i Rodriguezova 'Cold Fact'. Za njih je to bio jedan od najpoznatijih albuma svih vremena. I nisu imali pojma da je tako samo kod njih.

U to vrijeme, 60-ih i 70-ih godina, u Južnoafričkoj Republici stanje je bilo veoma teško. Na snazi je bio apartheid. Pojam 'sloboda' nije postojao, a rasizam je bio okosnica svega. Stanovništvo se u svim segmentima života dijelilo na bijelce, crnce i mulate. Politika, zdravstvo, obrazovanje. Razlika je postojala u svemu. Formirane su odvojene obrazovne i zdravstvene ustanove. Razlika u kvaliteti rada takvih ustanova je bila ogromna, a posljedice toga se osjećaju i dan danas. Razlike i zabrane su postojale i u društveno - političkoj sferi. Brakovi između različitih rasnih skupina su bili strogo zabranjeni. Bilo kakva seksualna povezanost među njima bila je kažnjiva zatvorom. Crncima je više manje sve bilo zabranjeno. Od samog kretanja po kvartovima, do sjedenja u autobusima. O njihovim političkim pravima nije bilo ni govora. Južnoafrička Republika je u to vrijeme vodila politiku zatvorenih vrata. Odnosa s drugim državama nije bilo. I iako je cijeli svijet znao kakva je situacija u Južnoafričkoj Republici, nitko nije mogao ništa. A najmanje potlačeno stanovništvo Južnoafričke Republike. Vlada je kontrolirala medije. Pazila je što ulazi i izlazi. Ako se osjetio samo mali nagovještaj prigovora protiv režima, taj je završio u zatvoru, a nemalo puta bivao i ubijen.

A onda u Republiku dolazi neka ploča na kojoj lik pjeva: ''I wonder how many times you had sex.'' Možete zamisliti tu pomutnju. Rodriguez. Za njih je on postao buntovnik, pobunjenik protiv režima. Ikona. Zahvaljujući Rodriguezu naučili su značenje anarhije. Naučili su da je u redu prosvjedovati protiv režima, biti ljut na one koji su na vrhu. Album ih je oslobodio. Oslobodio im je umove i počeli su razmišljati drugačije. Shvatili su da se protiv režima, protiv svega onoga što ih je okruživalo, u najmanju ruku mogu boriti glazbom. Mladi južnoafrikanci počinju osnivati bendove, svirati i pjevati riječi otpora. I to je prvi otpor koji je nastao unutar same Republike predvođen narodom. Južnoafrička revolucija. Glazba. Zahvaljujući Rodriguezu.

Establishment Blues:

''(...) Garbage ain't collected, women ain't protected.

Politicians using people they're abusing.

The mafia's getting bigger, like pollution in the river

and you tell me that this is where it's at.

Woke up this morning with an ache in my head.

Splashed on my clothes as I spilled out of bed.

Opened the window to listen to the news.

But all I heard was the Establishment Blues! (...)''

Naravno, vlada je poduzela mjere kako se Rodriguezove pjesme ne bi puštale u medijima. Na samoj ploči bi izgrebali pjesmu koja je bila zabranjena i kao takva se više nikada nije mogla čuti u prijenosu. Prilično brutalan način uništavanja. Ali znate da je zabranjeno voće najslađe. Samim time, vlada je nesvjesno privukla ljude. Oni koji možda i nisu znali za Rodrigueza, sada su postali zainteresirani. Grebanjem ploča i zabranjivanjem, vlada je osigurala da cijela Južnoafrička Republika dozna za Sixta Rodrigueza.

Tako je prošlo 20 godina. Apartheid je s vremenom srušen. Stanovništvo je nastavilo slušati i uživati u Rodriguezovim pjesmama kao i prvog dana. A onda je, igrom slučaja, vlasnik jedne male diskografske kuće u Cape Townu, Sugar, saznao da se nigdje u Americi ne mogu kupiti Rodriguezovi albumi. Štoviše, nitko od Amerikanaca nije znao za južnoafričku ikonu otpora i glazbenog idola. Sugara je to ponukalo da počne detaljnije istraživati i kopati o Rodriguezu i shvatio da nigdje nije zabilježen nijedan podatak o njemu. Tko je, je li mu Sixto Rodriguez uopće pravo ime, od kuda je? Jedino su postojale glasine da je Sixto počinio samoubojstvo. Neki su govorili da se ubio pištoljem, a neki da se zapalio na pozornici. Da je otpjevao svoju zadnju pjesmu, pozdravivši se riječima: ''Thank you for your time. I thank you for yours.'' I nestao. Sugar, zajedno s glazbenim novinarom Craigom, počinje svoje istraživačko putovanje s ciljem istražiti kako je zapravo Sixto Rodriguez umro. A kako najbolje naći nekoga, nego slijediti put novca. Ako se procjenjuje iznos koji je Sixto 'zaradio' svojim albumima u Južnoafričkoj Republici, on nadmašuje zaradu čak i samih Rolling Stonesa. Ali Sixto ne da nikada nije vidio taj novac, nego nije ni znao kakav je njegov status u nekadašnjoj apartheid državi. Slijediti put novca nije bilo nimalo lako. Od nepostojanja bilo kakvih informacija do raznih negativnih odgovora na poziv na razgovor/intervju. Potpuno obeshrabreni, Sugar i Craig dolaze do slijepe ulice i ne znaju gdje se više okrenuti. U svojoj nemoći, stavljaju oglas na kutiju mlijeka sa slikom Rodrigueza na kojoj je pisalo - Jeste li vidjeli ovog čovjeka? A onda odjednom, sasvim slučajno, preslušavajući po tisućiti put pjesme, shvate da Sixto pjeva o Deabornu, gradu u Detroitu. Grad u kojem živi nitko drugi nego Mike Theodore, producent albuma. Craig stupa s njim u kontakt i ispriča mu priču o južnoafričkoj Rodriguezovoj slavi, na Mikeovo čuđenje. Pri kraju razgovora, Craig postavi pitanje koje mu je ovih nekoliko mjeseci zaokupiralo um - kako je Rodriguez umro? A Mike mu odgovara: ''Rodriguez je živ! On živi i radi u Detroitu!'' Od tog trenutka, stvari se počinju slagati same od sebe, poput tetrisa. Sugara kontaktira Rodriguezova kćer Eva. Ona je vidjela oglas na mlijeku. Sugar uzbuđeno pita Evu može li nekako stupiti u kontakt s Rodriguezom. A nedugo nakon toga Sugara nazove sam Rodriguez i razgovor krene, što će Sugar pamtiti cijeli život. Rodriguez nikada nije imao ikakvo saznanje o svom statusu u Južnoafričkoj Republici. Slava je za njega cijeli život bio stran pojam. Zašto nije uspio, ne zna. Nema odgovor na to. Glazbom se više nikada nije bavio, osim unutar svoja četiri zida. Ono malo svog slobodnog vremena koje ima između građevinskih poslova, provodi sa svojim kćerima, odlazi na razne svirke slušati druge kako sviraju i odlascima u muzeje. Skroman lik koji nikada nije iskusio ništa od onoga što je trebao. Što je zaslužio. 

A onda kreće turneja. 1998. godine Sixto Rodriguez dolazi u Cape Town održati svoj prvi koncert vjernim južnoafričkim obožavateljima. Koncert je rasprodan, ljudi su na nogama. Rodriguez otvara koncert riječima: ''Thank you for keeping me alive!'' I kreću taktovi pjesme I wonder. Jeste li se naježili? Ja jesam. Možda mi je suza u oku. Divno, predivno. Tako čisto, oslobođajuće i pozitivno. A opet s druge strane, tužno i teško.

1998. godine prvi koncert je u Cape Townu. 2015. godine Sixto dolazi u Firencu. A ja sam svega nekoliko metara udaljena od njega. Malo je reći sreća. Zahvaljujući mojoj mami. Koncert počinje u 21 h, mi smo u Firencu stigli oko 15 h. S obzirom da nam je svima u glavi bio 'koncertni sklop', nismo htjeli trošiti vrijeme i energiju na ništa osim na ugodno popodnevno šetanje Firencom. Šetajući firentinskim ulicama, otkrili smo super restoran Tamero. Odličan interijer, hrana još i bolja. A mi ne bismo bili mi da nismo sjeli u Tamero i prezalogajili. Crni tortelini sa svježe naribanom tikvicom i kozicama, šurlice sa školjkama u paprenom umaku od pomidora. Za prste polizati. Osvježeni i siti, spremni smo za dalje. U mami se pomalo budi Uma Thurman (sjećate li se nje?) kada smo ušli u dućan keramike na čijem ulazu velikim slovima piše: No photos. Uma naravno vadi svoj aparat iz torbe i počne škljocati. Buntovnica. Ona radi otpor, meni i mojoj polovici neugodno da nas ne ulove. Trči! Bježi! Stres želimo izliječiti sladoledom u gelateriji Perche no, jednom od najboljih u Europi. Jedući sladoled, čisteći se od stresa prouzrokovanim zabranjenim fotografiranjem, shvaćamo da ova gelaterija s pravom nosi naziv 'jedne od boljih'. Idemo dalje. Slučajno naiđemo na papirnicu Il papiro. Naravno, Kulturnjača ne bi bila Kulturnjača da nije u nju ušla  i izašla s punim rukama. U ovom slučaju, to su bili pero, tinta i papir u kožnoj futroli nalik onom na kojoj je Dante pisao Božanstvenu komediju. Dante o Paklu, ja o Sixtu. Nije za usporediti. Ni ono što je na papiru, ni one koji stoje iza papira. Ali ajde, čovjek može sanjati. Pribor imam.

Na putu za Firencu

Firenca

Ponte Vecchio

NO PHOTOS!

Tamero

gelateria Perche no

Il Papiro divote

Vrijeme je za koncert. Ulazimo u kazalište Verdi, smještamo se u stolice. Čekamo. Kazalište se polako puni. Čuješ razna govorna područja, vidiš razne dobne skupine. Počinje prva predgrupa, druga predgrupa. Adrenalin raste, dobre vibracije vibriraju do krajnjih granica. A onda dolazi on. Ruku pod ruku sa svojom kćeri Evom. Slabo vidi, jedva hoda. Godine su tu. Ali bez obzira na to, ti si skamenjen. Jer upravo gledaš Sixta Rodrigueza koji pomalo uzima gitaru u ruke. I počne. Only good for conversation je prva pjesma. Prva, a žestoka. Publika je podivljala. Sixto plete prstima po gitari i godine se više ne vide. Niže hitove. I wonder, Sugarman, Inner city blues, Establishment blues... Sixto pjeva, Sixto svira, ruke rade svoje. Publika je oduševljena. Svaki put kada stari Sixto posustane, publika ga pogura i on nastavi još jače, još žešće. I onda čuješ riječi: ''Power to the people!'' i on pomalo krene s pozornice. Pa zar je već prošlo toliko da je vrijeme njegovog odlaska? Vrijeme za polazak? Ne. Jer publika traži, publika dobije. Slijedi polusatni bis. Ništa manje energičan nego prije. ''Peace!'', kaže Sixto nakon svog skoro dvosatnog koncerta i ode. Svi u kazalištu ostanu sjediti. Bez riječi, puni dojmova. Dojmova koji se moraju slegnuti. Moji još nisu, ni nakon više od tjedan dana. A dok čekam 'slegnuće' istih, slušam iznova i iznova Sixtove pjesme. Ponovno i stalno. Jer... a, zašto ne?

A sada sjednite, zavalite se na kauč. Pogledajte dokumentarac Searching for Sugarman. Napunite se dobrom glazbom Sixta Rodrigueza. Uđite u njegov svijet. Uživajte u fascinantnoj priči jednog lika koji je učinio svijet boljim. A da to nije ni znao.

Do sljedećeg posta, tražite i nađite Sugarmana!