Ima li nešto

Rijeka. Grad koji teče. Grad na Rječini. Način života. Toliko naziva. Toliko pričanja, pisanja i pjevanja o Rijeci. Osobito s moje strane (da, da, čak i pjevanja, na nesreću onih oko mene). Postajem li dosadna? Možda. Ali jednostavno ne mogu prestati. Ovaj grad ti uđe pod kožu, teče venama, tjera krv u srce, održava te na životu. Ne možeš ga se riješiti i da želiš (a ne želiš). Ako si tu, ne možeš otići. Ne želiš otići. A ako odeš, vratiš joj se. Uvijek joj se vratiš. To je jače od tebe. Rijeka te uzme, preuzme i ne pušta. A ti uživaš u njezinom naručju. Za mene najbolji opis Rijeke je onaj: ''način života''. Jer ona to zaista i je. Riječani žive Rijeku. Rijeka živi njih. Otvorena, liberalna, opuštena, svoja, kreativna...

''Nigdje takvog grada nisam vidio,

nigdje takvog grada nema!''

Ok, zašto pišem ovaj (kratki) post kada sam o Rijeci pisala već nebrojeno puta. Zašto, kada sa svih strana, iz svakog kutka, iskaču tekstovi o Gradu koji teče? Zašto se osvrtati na riječke događaje kada takvih osvrta ima mali milijun? Ma, kažem ja onima koji se to pitaju - a zašto ne? O Rijeci treba pisati, pričati, pjevati, recitirati, misliti i razmišljati. Kao i Loreal, Rijeka to zaslužuje.

Uglavnom, ovaj vikend Radio Rijeka je slavila svoj 70. rođendan. Sebi u čast, u čast Rijeci, svima onima koji su zahvaljujući Radio Rijeci pronalazili put do naših radio prijemnika i u čast svima nama koji radio prijemnike nismo gasili, Radio Rijeka je organizirala dvodnevni pravi riječki koncert. Prvi dan je bio rezerviran za Gustafe, Koktelse, Enice, Šajetu, Belana i mnoge druge koji su kvalitetno razgibali kukove svoje publike. Ono što je uslijedilo sljedeći dan je bilo nešto što nam te već razgibane kukove neće moći vratiti u miran položaj još neko vrijeme. Jer sljedeći dan je bila Rijeka, ona Rijeka zahvaljujući kojoj nosimo ime rokerskog grada. Bio je ri rock. Nešto što nema svatko. Nema nitko. Ali imamo mi. Samo mi. Kako objasniti ri rock? Kako nekome dočarati što je riječki rock? Ako govorimo o 'definicijama', rekla bih to ovako - postoje žanrovi, etiketiranje glazbe radi njezine lakše prepoznatljivosti. Jedan od žanrova je upravo i riječki rock. Ne možete ga svrstati ni u rock, ni u punk, niti u bilo koji već postojeći žanr što se toga tiče. On nije ni mješavina, ni nastavak nečega. Nije nešto što ne znamo što je. Riječki rock je riječki rock, žanr. Poseban, svoj. Kada ga jednom čujete, uvijek ćete ga moći prepoznati. Znat ćete da je to što upravo slušate - ri rock. Bez posebnih objašnjenja. Žestok je, opor, čak bih rekla nekako industrijski. Kao da je nastao u sada već praznim prostorijama nekadašnje riječke industrije, uz pomoć mašinerija koje su ne tako davno radile punom parom. Ta žestoka industrijska nota putuje do svog slušatelja lagano. Ona teče. Kao voda, kao Rječina...

Kada govorimo o osjećaju, riječki rock je puno više od davanja etiketa i definicija. Naravno, samim time je i puno teže opisati taj osjećaj. On je subjektivan. Onako kako doživljavaš neku pjesmu, određeni rif, nečiji solo i glazbu općenito je samo tvoj doživljaj. U meni riječki rock budi neku nostalgiju, odvede me u neka prošla vremena kada se on pomalo budio. Kada su se mladi okupljali na Kontu, svirali i parali gitare i glasove. Kada su izražavali svoj bunt, svoj otpor prema svijetu, prema onom lošem, prema režimu. Kada su vjerovali da mogu promijeniti i utjecati  na svijet. I promijenili su ga. Barem ovaj naš mali riječki. Jer zahvaljujući njima Rijeka ima status rokerskog grada. I nosi ga ponosno. Zahvaljujući njima možemo glasno pitati ima li nešto da nas pokrene. Zahvaljujući njima glasno pjevamo da je rock'n'roll kriv za sve. Zahvaljujući njima znamo da u životu prolazi samo vjeran pas i da se mama s razlogom brine. Znate li da je novac u gradu skriven da ga ne ukradu? Da, možda ga čuva naša policija od koje nijedne nema bolje. Zahvaljujući njima, otvoren je glazbeni put svima onima koji žele biti na tom putu. Prihvaćaju se novi bendovi, daje im se šansa da se dokažu. Jer i oni su izgubljeni, ali ima nas još. Tako da nije bed. Za mene taj mali svijet velikog riječkog rocka predstavlja zajedništvo i ljubav prema Rijeci. Nikada se na tim koncertima ne mogu oteti dojmu da smo svi jedno, svi pjevamo u isti glas, dijeleći iste misli, iste osjećaje. Prolaze žmarci kakve mi ne može dati nijedna druga glazba. Kao i sam Grad koji teče, riječki rock teče venama, tjera krv u srce, održava na životu.

I ovaj vikend sam bila živa. I ovaj vikend sam imala taj osjećaj. Moskva, Nord, Mandrili, Valter Kocijančić, En Face, Urban, Blagdan Band, Grad i Let 3. Korzo je gorjelo. Moskva i Nord, bendovi nove ere koji puno obećavaju i mislim da idu sigurnim korakom prema vrhu naše scene. Nakon njih, na pozornicu dolaze Mandrili. Pjesme Tibet, Sve što nas čini takvima i Ljubio, valjao su nas dobro zagrijale i pripremile za Valtera Kocijančića, riječku punkersku legendu, člana legendarnih Parafa, koji je njihovu Narodnu pjesmu jednostavno rasturio, da tako kažem. Nakon njih, dolazi En Face (čitaj: anfas). Nakon što su publiku podsjetili na nekoliko svojih hitova, u društvu Urbana će otpjevati S dlana Boga pala si. En Face silazi s pozornice i cijelu ju ustupa Urbanu koji predivno zaokružuje ovaj dio koncerta s pjesmom Mjesta za mene. Iako se neki možda neće složiti sa mnom, mislim da nikada nisam čula bolju izvedbu te pjesme nego tu večer. Nasred Korza, Urban pjeva. Jedino što se čuje je njegov glas koji odzvanja. Kao jeka. Publika mu se pridružuje. Tiho, glasnije, najglasnije. Čarobno. Čujem srce kako mi lupa. To je to. Čarolija se nastavlja dolaskom Blagdan Banda koji pjesme Pink Floyda, Clasha, Ramonesa i drugih pjevaju onako kako to oni uvijek rade - žestoko. Publika ulazi u stanje delirija kada se na pozornicu penju igrači Rijeke s Kekom te ih zajedno s Blagdan Bandom pozdravljaju pjesmom Rijeko mi te volimo. Odlična atmosfera. I savršen trenutak za Grad. Meni najdraži. Ona definicija i osjećaj riječkog rocka? To je grupa Grad dragi moji, grupa Grad. Iskoristit ću jednu rečenicu svog tate koju on koristi kako bi opisao ljubav prema bijelom i crnom vinu: ostale volim, za Gradom sam luda. Njihova Ima li nešto je imenovana riječkom himnom. Sasvim logično i zasluženo, ako se mene pita. Eni, Kreni, Ljudi, Ima li nešto, Nebo i Voda. Repertoar kao stvoren za ubrzano kucanje srca. I taman kada misliš da postoji mogućnost da ti srce iskoči iz grudi, oni stanu. Nažalost. Ali ok, saznanje da uskoro planiraju samostalan koncert povodom obilježavanja svog postojanja na sceni već tri desetljeća, smanjuje razočaranje kratkoćom nastupa. Nakon Grada dolaze jedni, jedini i neponovljivi Letovci. Nafta, Riječke pičke i Izgubljeni, kratka uvertira u njihov koncert u Harteri sljedeći vikend. Vidimo se tamo, zar ne?

Zahvaljujući Radio Rijeci Korzo je prošli vikend bio mjesto okupljanja, mjesto velike sreće i dobre energije. Mjesto gdje smo barem na sat ili dva razmišljali kako možda ipak možemo promijeniti svijet. Ako ništa drugo, barem smo znali da ovaj naš riječki svijet živi i da će živjeti upravo ovakav kakav je - poseban i uvijek svoj. Hvala Rijeko. Zadovoljstvo je biti tvoj.

Do sljedećeg posta, nađite nešto da vas pokrene. Uvijek ima nešto!