People have the power

Nedjelja, 02.08., skoro 9 sati ujutro.

Već smo trebale krenuti. Užurbano se spremam, Uma sjedi na kauču i čeka me s torbom u krilu. Ona je spremna, ja nisam. Nervozna je i ljuta na mene. Zaspala sam. Kao i obično. Sajam antikviteta je u Ljubljani otvoren do podne.

''Stići ćemo.'', kažem ja.

Zašto sam išta govorila? Da me ubiti pogledom, da me ubiti pogledom... Deset minuta nakon smo u autu i krećemo. 

''Jesi li uzela karte?''

Uma panično traži po torbi. Ne bi nam bilo prvi put da smo ih zaboravile. Ok, sve je pod kontrolom i možemo dati gas. Nakon sat vremena vožnje nadomak smo Ljubljani. 

''Izgleda da ćemo ipak stići na sajam. Na tvoju sreću!'', kaže Uma s prijetećim predznakom u glasu koji mi je jasno dao do znanja da bi me, bez ikakve grižnje savjesti, ostavila negdje na cesti, usred ničega u slučaju da nismo stigle. Ah, ta majčinska ljubav. Stižemo u Ljubljanu. Sasvim slučajno, parkiramo samo nekoliko koraka dalje od Križanki, što je zapravo i razlog našeg dolaska. Ali o tome malo kasnije. Sada trčimo prema sajmu. Imamo par želja i ideja što kupiti. Uma za svoj interijer, ja za svoju glazbenu kolekciju. Dogovorimo se da ćemo se malo razdvojiti. Svaka na svoju stranu, ne želimo smetati jedna drugu. Idem od štanda do štanda. Sve je isto kao i prošli put kada sam bila. Stari namještaj, posuđe, nakit, stare fotografije, slike, plakati, posteri, knjige... U tom moru starih predmeta (od kojih najviše ima Titovih bisti), napokon uspijem zumirati gramofonske ploče. Prilazim štandu i počinjem listati. Osjećam kako lik s druge strane štanda gleda što ja gledam. Dignem pogled, a on kao da je samo čekao.

''Tražite nešto određeno?''

''Ne, ne, samo gledam malo. Hvala.''

''O Hrvatska! Imam par ploča za vas! Dalmatinske dobre pjesme!''

Vadi on iz nekog skrivenog kutka Mišu Kovača i Olivera Dragojevića.

''Ne, ne, hvala vam. Ne interesira me. Tražim malo drugačiju muziku.''

Liku se osmijeh zamrzne na licu i ustupi mjesto začuđenom pogledu. Pa iz Hrvatske sam! Što mi je? Već sam u nekoliko navrata primijetila da ljudi oko nas misle da biti iz Hrvatske znači da slušamo samo tu glazbu i da će nam biti neizmjerno drago ako nam daju do znanja da i oni to znaju. Ne, neće. Ne govorim ništa protiv te glazbe. Znam da svi mi pjevamo, on ne čuje i da se nikome ne raduje jer samo nju očekuje. Ali dajte. Gospodine, slobodno spremite te ploče u kutak iz kojeg ste ih izvukli. Hvala. Idem dalje. Bježim od začuđenog, razočaranog i pomalo osuđujućeg pogleda. Prolazim pokraj Titovih glava (dobro, ima li im kraja?) i napokon nailazim na ono što mi se čini da ima potencijala. Štand sa starim gramofonima, pločama i knjigama. Naravno, ovdje je najveća gužva. Strpljivo čekam svoj red i sjetim se Ume. Potpuno sam zaboravila na nju! Gdje li se ona izgubila? Put do ploča se napokon raščistio i ulazim u svoj svijet, zaboravljajući na Umu. Zaboravljajući na sve. Par minuta nakon, pola sata, sat, dva, nekoliko dana, tjedana, trgnem se. Uma stoji kraj mene. Uzbuđena je. Našla je nešto.

''Ok, čekaj samo da platim.'' 

''Što si uzela?''

''Blues roots.''

''Jesi se cjenkala?''

''Naravno da nisam!''

Uma me gleda u čudu kao i onaj lik s dalmatinskim pločama. Zašto nisam? Dakle, jedna crtica iz prošlosti. Prilikom Uminog putovanja u Istanbul, gospođa se toliko uvježbala u cjenkanju da sada misli kako je pravi majstor u tome. Nevoljko čak priznajem da je u pravu. Ako je vrijeme, mjesto i prostor pogodno za cjenkanje - ona će se cjenkati. I uspjet će joj. Toliko je uvjerljiva da je u Istanbulu čovjek doslovno trčao za njom po ulici kako bi joj rekao da će ipak prihvatiti njezinu ponuđenu cijenu za njegove ručno rađene kutije. Dakle, čovjek s turbanom trči po Istanbulu za mojom mamom. Jer se ona cjenkala. Mislim da sam sve rekla. Cjenkanje je čisti adrenalin, kaže ona. Kupovinu jednostavno čini interesantnijom. A sada je na sajmu, pa što ne bi i ovdje malo probala. Naravno da je uspjela. Snizila je cijenu starog putnog kofera. A kofer... Uf, kada bi taj mogao pričati. Gdje je sve bio, što je vidio, kakve je ljude upoznao i priče koje je slušao... Dok se ja divim, Uma zadnji put pokušava još malo spustiti cijenu iako se ne nada previše. Čisto, APP (ako prođe, prođe). Vlasnik je emotivno vezan za ovaj kofer, teško mu ga je prodati. Ali na kraju, pare su ipak pare, a izgleda da je predmet samo predmet. Uma i vlasnik rade primopredaju. Ona njemu novac, on njoj kofer. Učinilo mi se da sam na djelić sekunde vidjela nedoumicu i u jednom i u drugom. Ali samo na djelić. Jer već minutu nakon hodamo natrag prema autu ostaviti naša upravo kupljena blaga i rasteretiti se tereta. Čeka nas dug dan.

Spomenula sam da smo parkirale pokraj Križanki. Križanke slove kao jedan od boljih koncertnih prostora. Oni koji su bili, kažu čak da je i najbolji. Prostor na otvorenom, ali s obzirom da je natkriven, zaštićen je od bilo kakvog oblika (vremenskih) nepogoda. Nije zagušljivo, kako znaju biti koncertni prostori, zraka ima, a opet, nisi na vjetrometini (ilitiga, propuhu - hrvatskom vjetru smrti i uzročnikom svih bolesti i smrti). Gdje god staneš, vidiš. Gdje god staneš, čuješ. Savršena kombinacija svega. Prolazeći pokraj, osjećaš kako kroz tebe prolaze trnci uzbuđenja. Još malo, još malo!

''Dobro, gdje ćemo sada?''

''Kava?''

''Ajde, gdje?''

Sjetim se da sam prošli put ovdje slučajno naišla je jedan odličan pub. Izgledao je točno onako kako bi jedan pub trebao izgledati - topao, zadimljen, pun uspomena. Pun dobre vibracije, glazbe i odlične pive. Ali nažalost, za mene je on bio samo to - jedan pub koji izgleda odlično. Naime, u njemu nijednu večer nismo uspjeli naći mjesto. Ni za sjesti, pa čak ni za stajati. Mogli smo se postaviti na trepavice, ali unutra jednostavno nije bilo moguće ući. Zato ovaj put više sreće, nadam se. Ipak je još zapravo koliko toliko rano. Ne vjerujem da je sada pun. Uma pristane i mi krećemo. Šećemo pomalo, slikamo Ljubljanu, slikamo sebe, gledamo, uživamo. I ovaj put konstatiram kako je Ljubljana grad u kojem bih definitivno mogla živjeti. Ljudi mi se čine opušteni i pozitivni. Ovo je grad otvorenog uma i kreativnosti. Sviđa mi se kako ovaj grad diše. Kada ne bih u tolikoj mjeri voljela disanje vlastitog grada, iste sekunde bih se ovdje preselila. I tako ja pričam, pričam... Uma se nadovezuje... 'Laprdamo' mi, kada odjednom stanem i gledam gdje smo. Prošle smo pub. Vraćaj se.

''Pa gdje je?''

''Nemam pojma! Mislim da je bio tu. Zapravo, sigurna sam da je tu negdje.''

''Jesi li sigurna? I jedna i druga znamo kakav je tvoj smisao za orijentaciju!''

''Ne, ne, sigurno je tu! Mora biti...''

''Poznavajući tebe, pub je sigurno na drugoj strani mosta.''

''Hm, pa u biti, moguće, da...''

Uma me pogleda istim onim pogledom kojim me počastila u autu na putu za Ljubljanu. Baciti me u rijeku? Peace of cake. 

''Dobro, dobro, ajmo onda jednostavno sjesti ovdje.''

Sjele smo u neku slatku kafeteriju, naručile kavu i pivu. Kava za dobro jutro, pivo za dobar dan. Osvrnem se oko sebe i vidim da nitko ne pije pivu. Nitko, osim nas. Možda je tome pridonijelo vrijeme? Je li prerano? Možda se ovdje ne naručuje piva? Ili smo mi jednostavno buntovnice, rockerice i zapravo nas zaboli što ju samo mi pijemo? Nismo znale. I nije nas bilo briga. Jer budimo realni, svako vrijeme je dobro vrijeme za pivu, svako mjesto je mjesto za pivu i da, mi jesmo buntovnice. I zato ćemo bez srama popiti ovaj nektar. Sjedit ćemo ovdje neko vrijeme, pijuckati. Šutjeti. Ne trebaju nam riječi, razumijemo se i bez njih. Trenutno nam treba tišina. Razmišljamo. Ili možda ne? Ne znam. Malo me hvata ova piva. Možda je ipak prerano?

''A da idemo nešto pojesti?''

Pitanje nije bilo ni dovršeno, a račun je već bio plaćen i hodale smo prema restoranu Julia. Julia Child možda? Nadam se, nekako mi je onda slađi. S tom mišlju ulazimo unutra. I krećemo. Aperitiv (po našem, bićerin) Teranino. Otvaramo jelovnik i prvo što vidim - istarski fuži s tartufima. Čekaj, gdje sam ja zapravo? Dobro, naručit ću biftek s tartufima i domaćim krumpirom, Uma biftek u umaku od Terana i štruklama od sira. Oba bifteka slabo pečana. Slabo, najslabije. Let the blood games begin! Zaokružiti s dobrom čašom vina? A da ne! E sada usputna crtica broj dva. Nama jedna vrlo draga familija i mi imamo jedan nikada izgovoreni 'pakt'. Pakt osnovan s ciljem međusobnog podbadanja. Naime, s obzirom da smo svi veliki gurmani, ukoliko ne jedemo svi zajedno, volimo si međusobno slati slike onoga što ona druga strana propušta. Naravno, sa nezaobilaznim velikim L na čelu. Da, znam, ok, nije baš neka posebno bistra fora. Ali molim vas, recite mi koja je interna fora ikada bila inteligentna i smiješna (osim onima koji su direktno vezani za nju)? Da, upravo tako. Dakle, da se vratim. Dolazi hrana na stol. Uma vadi mobitel iz torbe, a ja već imam spreman L. Slika ona mene, smijemo se, rugamo se primateljima L-a. Stavljam komad biftek na vilicu, močim ga u tartufe. Prisjećamo se kako je L priča uopće počela (priča za neku drugu zgodu). Mašem ja tom vilicom, ruka živi svoj život, umak leti na sve strane. Leti i na mene. Znate onaj vic: ... a još si se i uflekala? E da. Pouka - rugajte se, ali nikada s punim ustima i nedajbože rukama! Jer, pa... karma. Shvaćate. Konobar je očito vidio kako bezuspješno pokušavam očistiti tartufastičnu mrlju sa sebe jer mi ubrzo donosi čašu mineralne i krpu sa suosjećajnim pogledom koji mi je govorio: a još si se i uflekala ti jadno stvorenje. Good guy konobar. 

Nakon deserta, Uma, moja mrlja i ja idemo dalje. Puni trbuščići veselo pjevaju. Ali onda odjednom Uma kaže da bi voljela vidjeti Stari grad i Tvrđavu. Trbušić je malo zaškripio. Ali dobro. 

''U onom smjeru je žičara.''

''Ma kakva žičara! Idemo pješke!''

Sada molim minutu šutnje za moje ružne misli usmjerene prema Umi nakon tih njenih izgovorenih riječi. Idemo pješke. Idemo pješke. Pješke. Pješke. U sebi vrištim - ODI PJEŠKE, ODI! JER JA NE IDEM! Prošli put kada je rekla 'idemo pješke' svi smo morali glumiti Indianu Jonesa i s mačetom ići kroz žbunje i trnje! Da ne govorim o raznim situacijama opasnima po život koje su nam priječile put. Poput recimo skorog pada u provaliju. Žuljeve i bolove neću ni spominjati. Zato mislim da je moj strah i nepovjerenje prema njenom 'idemo pješke' potpuno opravdano. I molim vas, još koju minutu šutnje za moje nečujno vrištanje. I za bolove u nogama sat vremena kasnije. Hvala vam. 

...

...

Da, popele smo se gore. Pješke. Bez obzira na moje glasno vrištanje u glavi. Divno je. Pogled i sve to. Lijepo uređena Tvrđava. Natrag smo išle žičarom. Nismo međusobno pričale na putu za dolje.

Bilo je kasno popodne, ali do koncerta je bilo i više nego dovoljno vremena. Nakon hrane i cjelodnevnog hodanja, uhvatila nas je fjaka. I to ona kojoj jednostavno ne možeš reći ne. Odlučile smo sjesti na terasu jednog puba koji je uređen u stilu Jack Sparrowa. Tu ćemo sjediti samo dok nas ne prođe fjaka. Ali ona je neumorna. Fjaka je odlučila ostati. A mi joj se predajemo, dižemo se i idemo prema autu. Odspavati. Iako mi je Uma rekla da ne pišem o spavanju u autu, jer ipak je ona jedna gospođa koja drži do sebe. A takve gospođe ne spavaju po autima. Međutim, svi smo mi ljudi, uvijek slabiji od moćne fjake. Spavanje u autu je u tim trenucima nemoći bilo pitanje života ili smrti. Kako smo došle do auta, ne sjećam se. Očito sam hodala poluzatvorenih očiju. Znam samo da smo upalile klimu, namjestile se (koliko je to uopće moguće u autu) i... probudile se sat vremena nakon. Uma je bila u šoku. Spavala je u autu! I to ni manje ni više nego sat vremena! Mislim da ju taj šok nije popustio ni dvadesetak dana nakon spomenutog 'incidenta'.  Dakle, budimo se u autu. Friške i naspavane. Još sat, dva do koncerta. I zato - šetnja, Aperol Spritz, ležaljke u kafiću, još malo šetnje. I eto nas, vrijeme je za koncert!

Koncert velike, veće, najveće Patti Smith, mlade 69-godišnjakinje, rođene Amerikanke. Pjevačica, pjesnikinja, slikarica - ukratko, umjetnica. Punkerica. Njen prvi album Horses, koji ove godine slavi 40 godina, vinuo ju je u sam vrh. Proglašena je kraljicom punka. I taj status ima i dan danas. Nedodirljiva i nenadmašna. Znate onu: 'punk is not dead'? Nakon koncerta, s apsolutnom sigurnošću tvrdim da je to zato jer Patti Smith i dalje žari i pali. Prva pjesma na albumu Horses je 'Gloria', obrada Van Morissonove pjesme. Patti je naravno pjesmu prilagodila sebi, pa ona počinje njenim najpoznatijim stihom: ''Jesus died for somebody's sins, but not mine''. Naime, Patti je odgojena u izrazito religijskoj obitelji. Od roditelja, koji su bili Jehovini svjedoci, odlazi još kao tinejdžerica i zapošljava se u tvornici. Godine 1967. odlazi u New York s namjerom da postane umjetnica. Ovdje upoznaje Roberta Mapplethorpea, fotografa, koji će poslije snimiti fotografiju za prvi LP njene grupe Patti Smith Group. Dvije godine nakon preseljenja u New York počinje sudjelovati u projektu St. Mary's Poetry s čijim članovima nastupa po različitim klubovima gdje recitira vlastitu poeziju, slika i izvodi performanse. Uskoro počinje pjevati u Blue Oyster Cultu i pisati za časopis Creem. A onda , zajedno s Lennyem Kayeom, Ivan Kralom, Jay Dee Daughertyem i Richardom Sohlom, osniva Patti Smith Group. Group 1974. godine snima prvi singl 'Hey Joe' / 'Piss Factory'. Hey Joe na strani A je bio nitko drugi nego Hendrixov Joe nadopunjen Pattinom pričom o odbjegloj nasljednici Patty Hearst, dok je strana B (Piss Factory) opisivala Pattinu mržnju prema radu u tvornici. Godinu dana nakon, izlazi Horses koji je momentalno doživio ogroman uspjeh. Nakon njega, bilo je uspona i padova (čak i doslovno - na jednom koncertu Patti je slučajno pala s pozornice i slomila nekoliko vratnih kralježaka, zbog čega je morala napraviti dulju pauzu), bilo je albuma koji nisu doživjeli tako dobre kritike kao Horses (Radio Ethiopia, Wave), ali Patti ništa ne može pokolebati. I sva sreća da je tako.

Nedjelja, 02.08., 21 h navečer.

Ovo je večer kada sam doživjela nešto nadnaravno. Možda zvučim pomalo patetično. Ali to je zaista istina. Koncert Patti Smith je najbolji koncert na kojem sam ikada bila. A bila sam ih na jako puno. Ona je nešto najbolje što sam vidjela i čula. Voljela bih vam dočarati koncert onako kako sam ga ja vidjela. Vjerujem da to neću uspjeti. Toliko mi se riječi i fraza trenutno mota po glavi, ali ne znam koja je prava. Nijedna mi se ne čini dobra. Recimo to ovako. Koncert Patti Smith je bio moja misa. Toliko pozitive i dobrih vibracija, životnih poruka i preispitivanja samoga sebe, toliko kvalitetne glazbe i divne poezije. Toliko energije. Toliko puno Patti Smith. 

Stiže na pozornicu. Gledam ju . Divna je. Muški stil oblačenja, duga sijeda kosa. Osmijeh na licu, maše nam. Pogled na nju asocira na neka prošla (bolja?) vremena. Koncert otvara pjesmom 'Gloria'. ''Jesus died for somebody's sins, but not mine...''. Pjesma ide dalje, Smith skače, publika s njom. Delirij izazvan već prvom pjesmom. Nakon Glorie - 'Redondo Beach', pjesma koja malo podsjeća na reggae. Plješćemo u ritmu, plešemo zajedno s Patti. Dok se reggae ritmovi pomalo stišavaju, Patti uzima papir u ruke i počinje čitati stihove pjesme 'Birdland' praćena laganim ritmom gitare. Moje trenutno stanje : hipnoza. Zadnja pjesma na A strani albuma Horses je 'Free money', pjesma koja se kritički osvrće na današnje ljudsko stanje uma i u kojoj mjeri ga novac zaokuplja i mijenja. 

''We'll dream it, dream it for free, free money.

Free money, free money, free money, free money, free money, free money.''

Patti radi malu stanku i govori nam: ''Ok, sada je vrijeme da iglu dignemo s ploče. Okrenut ćemo ploču na B stranu i vratiti iglu da ponovno zavrti.''. Prva pjesma s B strane je posvećena njenoj sestri Kimberly kojoj je taj dan bio rođendan. Sljedeću pjesmu 'Break it up' posvećuje Jim Morrisonu koja joj je, kako kaže, došla u snu. Sanjala je Jima kako se oslobađa iz mramora i ide prema nebu. Nakon toga, na redu je meni jedna od njenih bolji, 'Land'. 9-minutna punk žestica koja je zapalila publiku, osobito na kraju pjesme, kada je improvizirala i dodala dio stihova iz pjesme Gloria. Može li ovo biti ikako bolje, savršenije i žešće?!

''Do you know how to twist, well it goes like this, it goes like this:

baby mash potato, do the alligator, do the alligator

and you twist the twister like your baby sister!''

A onda, mora pasti i pokoja suza. Zadnju pjesmu albuma 'Elegie', Patti je napisala u znak sjećanja na Jimi Hendrixa. Poziva publiku da se prisjete svojih najmilijih koji više nisu s nama: ''Razmišljajte o njima. O svojim najdražima koji nisu više tu. O svojoj obitelji, prijateljima, kućnim ljubimcima.'' Netko se u publici na ovo zadnje nasmije, a Patti ga pogleda i kaže: ''O da, da, razmišljajte i o svojim nikada prežaljenim kućnim ljubimcima.'' Praćena tipkama klavira, Patti počinje nabrajati. Ramonesi, Joe Strummer, Sid Vicious, Lou Reed, Amy Winehouse, njezin muž, razni prijatelji i ljubavi. Nekoliko minuta šuti, dok tipke i dalje sviraju. Pušta nas same s vlastitim mislima, dok istovremeno ona procesuira svoje. Publika shvaća. I počne pljeskati. Drugačije nego prije. Jače, osjećajnije, s mjerom. Pjesma završava, publika ne prestaje. Patti Smith radi malu stanku, prepuštajući pozornicu svom bendu koji počinje prašiti s Velvet Underground pjesmama, prisjećajući se Lou Reeda. A Patti? Patti se upravo spustila u prvi red ispred pozornice i skače zajedno s publikom. A onda se vraća gore i nastavlja s pjesmom 'Beneath the Southern cross' i hitom 'Because the night'. 

Za mene najdraži dio večeri je upravo kraj. Pjesma 'People have the power'. Snažna pjesma koja potiče ljude da razmišljaju svojom glavom. Da shvatimo kako smo upravo mi snaga koja pokreće svijet. I nitko drugi. Mi, svi zajedno. Ono što imamo je život. Na ovoj jedinoj kugli zemaljskoj. Život, čujete ljudi? Power to the people. I hear you, Patti!

''Vengeful aspects became suspect

and bending low as if to hear

and the armies ceased advancing

because the people had their ear

and the shepherds and the soldiers

lay beneath the stars

exchanging visions

and laying arms

to waste in the dust

in the form of shining valleys

where the pure air / recognized

and my senses / newly opened

I awakened to the cry!''

I zadnja pjesma. Savršeno zaokruženo - 'My Generation', grupe The Who. Patti počinje s riječima kako je ona, zajedno sa cijelom svojom generacijom, mislila da može promijeniti svijet. Ali kapitalizam čini svoje. Novac pokreće svijet, pokreće ljude i krivi im vrijednosti. Nemoral, korupcija, ugnjetavanje. Protiv toga se trebamo boriti. Borimo se svojom glavom, svojim moralom, osjećajem za pravednost i pravim vrijednostima. Borimo se pomoću otvorenog uma, pomoću prihvaćanja jednih drugih, prihvaćanja različitosti. Pomoću umjetnosti i glasnim iskazivanjem vlastitog mišljenja, bez straha. Patti digne svoju gitaru u zrak i vikne: ''Ovo je moje oružje. Ovo je oružje cijele moje generacije. I uvijek će biti!''. A onda završi u pravom punkerskom žestokom izdanju - trgajući žice gitare. Tako se to radi!

Nedugo nakon nestajanja žica, Križanke se počinju prazniti. Ja se ne mogu pomaknuti. Hipnoza traje i dalje. Očarana sam. Lica ljudi oko mene govore mi da i oni dijele moje stanje. Svojom pojavom i energijom Patti Smith privlači ljude oko sebe kao magnet, a svojim stavovima, svjetonazorima i pogledom na život uljepšava ovaj svijet. Patti, hvala ti. Učinila si me bogatijom. Prava si umjetnica i divan čovjek. A sada idi dalje. Ovdje si nadogradila, obogatila i, vjerujem, promijenila nekoliko stotinu ljudi. Učini to sada i ostalima. Nastavi uljepšavati svijet. Neka punk živi i dalje. 

Za kraj ovog posta, preporuka (naravno). Autobiografija Patti Smith - Tek djeca. Bez puno riječi, jer je sve rečeno. Samo - pročitajte.

Do sljedećeg pisanja/čitanja power to the people. Peace!