I (still) have(n't) found what I'm looking for

Sedam sati popodne je. Nad riječkim nebom već odavno vlada mrak. Vrijeme? Uobičajeno ovdje u Rijeci - s neba padaju sjekire. Ulica je prazna, nigdje žive duše. Prazninu uzrokovanu nedostatkom ljudske prisutnosti s vremena na vrijeme poremeti poneki auto, ostavljajući iza sebe vodeni val. Tko bi normalan, osim Noe i njegove arke, sada bio vani? E pa reći ću vam. To bih bila ja sa psom. Kojeg inače volim. Ali neka mi sada oproste svi oni veliki ljubitelji i zaštitnici životinja - vlastiti pas mi trenutno nije najdraži na svijetu! Jer on, umjesto da obavi ono zbog čega smo i izašli van po ovom vremenu, radije skače po lokvama. Povuci, potegni, povuci, potegni. Povučem ga opet, ali njemu to situaciju učini još zabavnijom, pa s još većim žarom skoči u drugu lokvu. Onda digne, onu svoju inače tako slatku, a sada tako mokru i prljavu, njuškicu prema nebu i počne hvatati kišu. Pardon, sjekire. I opet povuci, opet potegni. Ne znam bih li se smijala ili plakala. Možda da se jednostavno prepustim i sjednem na pod. Da se zajedno s njim valjam po lokvama. Ono, go with the flow. Ionako sam već mokra do kože. ''Kupi kabanicu!'', rekli su mi. ''Dobro će ti doći.'' Poslušam ih. Kupim. I to onu s točkicama. Ima još i žuti patent. Totalno slatko. ''Ej, ali kabanica ti je tanka.'' ''Ma daj, nema veze, dobra će biti! Mislim, pogledaj kako je slatka!'' Prve sjekire i shvaćam da kabanica samo to i je - slatka. Točkice, da me j..... točkice!

Spominjući svu bližu i dalju rodbinu, proklinjući točkice i žuti patent, mokra u tolikoj mjeri da mi se čini kako mi tuširanje neće biti potrebno narednih tjedan dana, povlačim psa i krećem s njim još jedan đir oko zgrade. Možda tamo obavi. Ali tko se sjetio da je iza blato? I tko se sjetio da moj retriver obožava kopati rupe u zemlji? Ja sigurno nisam! Osjećala sam se kao Golum dok gleda kako prsten pada u vatru. Dok sam pokušavala iz novonastale blatne rupe izvuči njegovu njušku s kojom je brzinom munje došao do Kine, iz suprotnog smjera dolazi stariji gospodin sa svojim psom. O, pa zašto ne i to!

U glavi mi se stvara već toliko puta viđeni scenarij. Moj pas ugleda drugog psa. Navala adrenalina, sreće i ekstaze. Naglo će potrčati za njim, povući će i mene sa sobom. Želi se igrati, skakati, njušiti, pa još malo skakati. Ja, spora i nespretna, neću uspjeti na vrijeme reagirati. Uzice će se zapetljati. Pokušat ću ih raspetljati, istovremeno pazeći da ne padnem u ovu rupu kroz koju se vidi Kineski zid. Ali kao što sam rekla, spora sam i nespretna. Dok ih razdvojim, oni su već ostarjeli, prethodno napravili i odgojili novu generaciju pasa. Vidjevši ovu blisku i vrlo vjerojatnu budućnost u svojoj glavi, vraćam se u stvarnost i odvlačim psa u drugom smjeru. Čujem gospodina kako viče za mnom: ''Ma ne brinite šjora, neće ova moja vašem ništa!'' O gospodine, ne brinem ja zbog toga. Kada biste samo znali... Inače, moderna psihologija kaže kako je pseća socijalizacija bitna i od velike važnosti. Bilo kada, bilo gdje. E pa, ja sada toj modernoj psihologiji i socijalizaciji kažem neka se goni. Kineski zid mi trenutno nije baš napet.

Pola sata nakon (činilo se kao vječnost), ulazimo u lift. Naravno, nismo sami. Susjed nas oboje sa sažaljenjem gleda, nas koji smo upravo stigli s ratišta. Mokri, blatni, prljavi, smrdljivi. Gledam i ja u susjeda. Znam već što će mi reći. Neće mu biti prvi put. Čekam. A on me, po tisućustoidrugi put pita: ''Susjeda, pa što vam je ovo trebalo?'' Da mi je ubiti pogledom. Da mi je, da mi je... Odlučim ne odgovoriti, kao što sam učinila svakog tisućustoiprvog puta. Napokon lift stigne na njegov kat, a on izađe i opet ne propuštajući priliku dobaciti mudar zaključak: ''Pas je velika odgovornost.''. Ovako umorna i živčana, susjed je samo točka na i. U glavi mi prođe crna misao. Počiniti ubojstvo. Ali što bi mi to trebalo? Na kraju krajeva, velika je to odgovornost - nositi križ tog čina na svojim leđima u budućnosti. I zato ću šutjeti. Iz čiste pristojnosti. Jer na kraju krajeva, NITKO ME NIŠTA NIJE NI PITAO, zar ne? Ulazim napokon u stan, fizički i psihički iscrpljena. S nikim ne pričajući, ignorirajući čak i psa, odlazim u sobu. Želim se zamotati u suhu deku i više se nikada ne maknuti iz tog položaja. Više nikada izaći na kišu, više nikada šetati sa psom. Potiho, da nitko ne zna, po tisućustoidrugi put se zapitam - što mi je ovo trebalo? A onda odjednom on dođe u sobu, mašući onim svojim nezaustavljivim repom. Sjedne pokraj i stavi glavu na rub mog kreveta. Pogleda me tim svojim velikim crnim očima i ja po tisućustoidrugi put odgovorim sama sebi - da, da i da!  Trebalo mi je ovo! Naravno da mi je trebalo! Kako je uopće bilo prije njega?

On me i dalje gleda. Ne miče pogled od mene. Gleda me tim svojim savršenim očima. U mene ovako nesavršenu. I u trenu zaboravim na sve muke koje odjednom postaju slatke. Jer on na svaki pogled koji mu uzvratim zamaše repom. Prati svaki moj pokret. Nasmijem mu se, on mi uzvrati lavežom. Da me može zagrliti, vjerujem da bi me zagrlio. Zato se spustim s kreveta na pod i ja zagrlim njega, a on stavi glavu na moje rame. Srce ti se ispuni toplinom koju nijedna kiša ne može ugasiti. Onda odjednom naglo otrči od mene, ali samo kako bi se vratio s lopticom u ustima. Istovremeno se muči sa željom da mi ju da jer ću mu ju baciti, pa će on potrčati za njom i željom da ju zadrži za sebe jer ... pa, bacila bih mu ju, a on bi morao trčati za njom. Interesantna je to igra 'hoćeš - nećeš, daj - ne daj', koja zna trajati unedogled. A kada mu dosadi, samo se baci na pod. Umoran. I opet me pogleda tim svojim očima koje kao da točno znaju kako se osjećam, što razmišljam. Nije ni svjestan da me taj pogled ogoli. Zbog njega stavljam sve svoje karte na stol. Otvoreno. S njim nema skrivanja, nema neiskrenosti. Nema skrivenih značenja, metafora ili sarkazma. S njim šutiš, ali kažeš sve. Njemu. Sebi.

Nedavno mi je postavljeno pitanje što želim postati. To je jedno od onih pitanja zbog kojih staneš. Moraš razmisliti, potražiti odgovor duboko u sebi. Da, znam čime se želim baviti. Znam čemu težim. Ali što ja zapravo želim biti? Gledajući ovog mokrog čupavca koji leži pokraj mene i jedva drži oči otvorene, odgovor mi dolazi. Naglo. Tako logičan. Riječima tako jednostavan, dijelima tako težak. Želim biti ono što moj pas misli da jesam! Smiješno? Ne bih baš rekla. Tako nešto je vrlo teško dostići. Za svog sam psa osoba bez mana. Za njega sam jedan veliki paket vrlina omotan ogromnom crvenom mašnom. Što se njega tiče, maloprije vani nisam bila mokro čudovište koje je proklinjalo cijeli svijet. Što se njega tiče, ja nisam bila ništa drugo nego suučesnik u njegovoj igri. I on je zbog toga sretan. Da, malo umoran sada. Ali sretan. Što mi zapravo počinje mamiti osmijeh na lice. Njegova sreća je zarazna. Uči me da se (ponovno) radujem malim stvarima. Stvarima koje, ne biste vjerovali, ali život znače. Skakanje po lokvama, hvatanje kiše ustima - pa to sam sve radila kao mala. Obožavala sam to. Gdje je ta mala nestala? Kada sam se počela opterećivati debljinom kabanice, mokrom kosom ili blatnim tenisicama? Zatekla sam se u nekoliko navrata kako s njim buljim u sunce. Doslovno. U ono riječko, tako rijetko sunce koje nas s vremena na vrijeme ipak počasti svojim prisustvom. Buljimo upravo u to sunce. Nas dvoje. Najdraže nam je to raditi ujutro, kada je jedino što priznajem miris kave. Tada žmirimo prema njemu, uživamo u njegovim zrakama.

Gledajući njega, gledajući svijet onako kako ga on gleda, počneš biti zahvalan radi zaboravljenih sitnica koje znaju biti razlog da ti krv proključa. Počneš vidjeti ljepote. ono dobro. Jer jedino što on i vidi je samo dobro. On ne zna, da za razliku od njega ja kročim svijetom uz pomoć svog sarkazma. Tako je lakše. Pokazati svoje osjećaje, o njima govoriti? Ne, hvala. On me uči da to mogu. Da nema straha. Uči me da nije uvijek sve baš sivo, nego da su stvari koji put zaista samo crne ili samo bijele. On ne primjećuje ružne i iznervirane poglede, glave pune briga, užurbanost, zločestoću i pohlepu, površnost. On svima pristupa nasmiješen, mašući onim svojim repom. A oni tada spuštaju svoj ružan gard pred njime i otvaraju mu se. Budi u njima toplinu, sreću i ljubav. Zbog njega počinjem vjerovati da je možda zaista istina kako se dobro dobrim vraća. Njegovo povjerenje u ljude me fascinira. Njegovo povjerenje u mene, njegova odanost... Čime sam to zaslužila? Ja, kao jedan običan čovjek?  Na svaki zvuk koji ga uznemiri, dolazi do mene. Uz mene se osjeća zaštićenim, sigurnim. Ni ne zna da je situacija obrnuta. Njegovo povjerenje zapravo štiti mene. Na svaki moj tužan pogled, uzvraća mi sretnim. Na svaki moj sretan pogled, on uzvraća još sretnijim. Na svaku pruženu ruku, on daje obje šape. Bez sustezanja, bez zadrške. Tuguje zbog odlaska, raduje se svakom povratku. Ja sam vođa njegovog čopora, našeg čopora. A ni ne zna da kroz život on zapravo vodi mene. Gledajući njega, gledajući svijet onako kako ga on gleda, počinjem i sama vidjeti ono dobro. Ili barem pokušavam. Biti dobar, bolji čovjek. Opravdati onu ogromnu crvenu mašnu koju on vidi na meni. Biti onaj u kojeg ovaj dlakavac ima toliko povjerenje. Biti onaj koji je iz nekog razloga zaslužio svu njegovu ljubav i prema kojemu on osjeća neizmjernu odanost. Biti onaj kojeg on tako vjerno prati. Uvijek i svugdje. Kažete smiješno je reći da želim biti ono što moj pas misli da jesam? O ne! Ja kažem da je to iznimno teško. I da je to nešto čemu svi trebamo težiti.

Njegov imenjak pjeva kako još uvijek nije našao ono što traži. Dok se vraćam u krevet, omatam suhom i toplom dekom, pokušavajući ignorirati kabanicu na točkice koja se upravo suši na stolici u sobi, dok gledam njega kako mu se oči sklapaju. ali spreman da u svakom trenutku skoči iz sna kako bismo zajedno buljili u sunce ili skakali po lokvama, spreman da me vodi u svijet, pomislim si - sorry Bono Vox, ti izgleda nikada nisi imao psa.

Za kraj posta, jedan savjet. Ako negdje vidite kabanicu na točkice sa žutim patentom - pokušajte se oduprijeti porivu kupovine iste. Bježite od nje! Run for your life! Vjerujte mi, toliko živaca ćete si sačuvati...

Do sljedećeg posta, live long and prosp... pardon - without kabanica na točkice!