Glazba
obogaćuje um i razvija maštu. Tjera te da preispituješ sebe i svoje stavove, da
postavljaš pitanja i tražiš odgovore. Ona hrani tvoju dušu i tijelo, glavu i
srce. Zbog nje se osjećaš živim. Najživljim. Točka.
Možda pomalo
naivno i utopijski, ali uvjerenja sam da je glazba jedina koja ima moć
utjecati, promijeniti i ujediniti svijet. Kažete glupost? Da, možda. Ali znate
što? Kada stojiš u masi na koncertu, okružen nepoznatim ljudima koji odjednom
postaju poznati i postaju tvoji, s kojima si ovdje zbog jednog jedinog
zajedničkog razloga – uživanja u glazbi, kada ih promatraš kako ta ista moćna
glazba utječe na njih, kako im se oči cakle, smiješak ne pada s lica, koža
ježi, a kukovi neprestano mrdaju. Ok, znam što ste pomislili. Ovo znaju biti i
nuspojave blagog alkoholizma, ali vjerujem da shvaćate što želim reći. Kada
gledaš i osjećaš svu tu pozitivnu energiju i dobru vibru na jednom mjestu –
jednostavno ne možeš ne pomisliti kako je glazba odgovor i rješenje.
A u ovih
nekoliko tjedana istih zaista nije nedostajalo. Pa idemo redom.
''Idemo?''
''Idemo.''
Da, tako su nekako otprilike izgledali moji dogovori za
koncerte. Bez puno priče, pitanja, kompliciranja. Imati takve osobe u svom
životu je nešto najljepše što ti život može dati. A i budimo realni, prilično
pojednostavljuje stvari.
Bilo kako bilo, nedugo nakon prvog ''idemo'', stojim s
najdražom mi Nomatkinjom ispred glavne pozornice na Jarunu i čekam crvenokosu
Florence ni ne sluteći da ćemo uskoro svjedočiti vjerojatno najpozitivnijem
koncertu na kojemu smo ikada bile. Vrijeme odmiče, ljudi se pomalo, ali sigurno
okupljaju. Ne moraš gledati ove ljude da bi osjetio svu tu pozitivnu energiju
koja se širi u valovima. Florence kao urica dolazi na pozornicu popraćena
gromoglasnim pljeskom kojeg je u sekundi uspjela utišati. Otvara koncert
pjesmom 'What the water gave me' svojim gromoglasnim vokalom. Tako čisto i
jednostavno, a opet čarobno i nestvarno. Publiku u deliriju Florence još više
potpaljuje svojim hitovima. 'Shake it out', 'Spectrum', 'Dogs days are over',
'You've got the love'… Ne znam koji bih dio koncerta izdvojila, koju pjesmu
odabrati… Florence neumorno skače bosih nogu po pozornici, dajući svu ljubav
svijeta nama, svojim vjernim obožavateljima. A onda, u jednom trenutku Florence
uzima zastavu duginih boja vičući kako je sve što nam treba ljubav uz koju
možemo sve prebroditi, sve preživjeti. Ljubav, samo ljubav. Vrlo jednostavno.
Ljudi se grle, ljube, aplaudiraju Florence, aplaudiraju sebi. Svijetu i
ljubavi. Počinje pjesma 'Spectrum', a Florence nam govori da ugasimo svoje
mobitele. Ostavimo se tehnologije i uživajmo u trenutku, prepustimo se glazbi i
ljudima. Hipnotizirano stojim, promatrajući ljude u mraku, slušajući Florence,
bez snage da se pomaknem. Nadrealno. Pogledam svoju Nomatkinju koja stoji
pokraj mene i znam da misli i osjeća isto što i ja. Čarolija. Florence, you've
got MY love! Nakon skoro dvosatnog skakanja, Florence se oprašta, a mi joj
teška srca odmahujemo. Činilo se kao da je koncert počeo prije tek nekoliko minuta.
Ali tako je to s dobrim koncertima… Taj osjećaj da želiš još, još i još i
jednostavno ti ni tih dva sata nije dovoljno. Polako krećemo dalje, u nove inmuzične
pohode. Međutim, postkoncertna događanja tu večer su priča za neki drugi put.
Samo ću reći da je moja Nomatkinja bila puna florentastične pozitivne energije
do ujutro. Doslovno – do ujutro (od kuda ti snaga, Nomatkinjo moja?), kada sam
ja, umjesto osjećaja ljubavi u glavi imala ubojite misli. Killing me
softly. I da, otkrile smo juhu za mamurluk. Od pomidora i svježih krastavaca.
Zlatna juha. Enough said. Nomatkinjo, s tobom bih i na kraj svijeta. Ali samo
ako ima juhe za mamurluk.
Nomatkinja i ja
Florence
Sreća se zove kebab
Otišla sam
Excuse me while I kiss the sky
Killing me softly
Nekoliko tjedana nakon Florence, spremam (opet) stvari i s
drušvom krećem put Trsta. Ovaj put u drugačijoj kombinaciji i na potpuno
drugačiji koncert. Ladies and gentlemen, Iron Maiden! Interesantna činjenica o
Maidenima. Njih ili voliš ili ne voliš. Nema između. Ako ih voliš, voliš ih za
cijeli život. Zapravo, oni postaju tvoja religija. A ako ih ne voliš, onda ne
znaš što propuštaš. I nisi normalan. Jeste shvatili kako funkcionira ovo maidensko
voljenje? Ok. Moram priznati da ih nisam oduvijek slušala. Nisam jedna od onih
koja je uz njih odrasla ili koja ih je proučavala do u tančine. Oprostite mi
dragi Maidenovci, nisam znala što (ne) činim. Moja ljubav prema njih je još
uvijek zelena. Ali je ljubav. Koje god da boje bila. Inače, ljudi znaju imati
predrasude prema Maidenima. Metal bend? Bože me sačuvaj, užas! A Gospe ti! Nema
melodije, nema ritma, samo deračina, bez riječi, bez pameti. Neki odu toliko
daleko, pa čak uspoređuju Maidene sa vragovima i đavlima. Sotone. Ah, apsurda
li! No tako je to s predrasudama. Ljudi ih imaju prema onome o čemu zapravo ne
znaju apsolutno ništa. A ne znaju da su Maideni puno više. Puno, puno više.
Njihove pjesme su toliko dubokog značenja da se ponekad utopiš u njihovoj
melodičnoj dubini. I daleko, miljama daleko su od ičega lošeg. Jer kao da je u
glazbi ikada bilo ičega lošeg.
No, bilo kako bilo, stižemo u Trst nekoliko sati prije
koncerta i odmah ulazimo. Koncert se održava na trgu Piazza d'Unita. Moram
priznati da ovaj trg ulazi u mojih top pet mjesta održavanja koncerta. Na glavnom
trgu, s tri strane okružen impoznatnim zgradama, a sa četvrte puca pogled na
more. Akustika, pogađate, fantastična. Trg se pomalo puni ljudima koji željno
iščekuju koncert. Nakon što je predgrupa dobro zagrijala Maiden fanove, polako
počinju prvi taktovi UFO-ve pjesme Doctor Doctor kojom Maideni uvijek otvaraju
svoje koncerte. I sada, dok se prisjećam, ježim se. Taj trenutak kada počinješ
osjećati vibracije nošene sa pozornice i iz publike je nešto neopisivo. Taj trenutak čekanja. I onda napokon dočekaš. Kraljevi izlaze i
BUM – 'If eternity should fail' razdrma već poprilično uzdrmanu publiku. Pjesme
s novog albuma, kojeg bih ja, čak i ovako zelena, nazvala njihovim
masterpiece-om, se nižu, ponekad zaustavljene kako bi ustupile mjesto onima starima, dobro znanima. Promatram njih, promatram publiku koja hipnotizirano
gleda u smjeru pozornice i mislim si – za ovo vrijedi živjeti. Za ovaj osjećaj.
U tom trenutku, kao da su nam se iste misli rojile glavom, Bruce stišava
publiku. ''Unatoč svim groznim stvarima kojima svakodnevno svjedočimo, unatoč
svemu lošemu što se događa u svijetu, ne smijemo dozovoliti da nas to zaustavi
i pokoleba u našoj potrazi za onim ljepšim stvarima i da se istome uvijek
nadamo. Ej ljudi, pa sve što nam treba je glazba, ljubav i dobro pivo!'' I hear
you, Bruce! Cheers! Počinje pjesma 'Fear of the dark'. Već na prve taktove,
osjećam kneglu u grlu koja mi se inače javlja samo u ovakvim trenucima. Kada
osjećaš da ti je netko pomaknuo tlo pod nogama. A Maideni su to uspjeli učiniti
meni. I hvala im na tome. Pale se svijetla, oni odlaze, čekaju ih još četiri
koncerta na turneji. Počinje 'Always look on the bride side of life'. Uobičajen
završetak njihovog koncerta koji savršeno opisuje stanje uma. Njihovo, naše. Onakvo kakvo bi uvijek trebalo svima biti.
Red za ulazak
Piazza d'Unita
Sve mogu da razumijem...
...ali da sjede na hladnom betonu to ne mogu razumjeti
Iron Maiden
Iako je od Florence prošao koji tjedan, a od Maidena tek
koji dan, dojmovi su i više nego živi od oba koncerta. No vrijeme je za treći u
pulskoj Areni. Veterani rocka, Status Quo. Ovaj koncert moja Polovica i ja smo
odlučili koncertvovati sami. Prije koncerta sjedamo na pivo u (naravno) pulskom
rock caffe-u. Oh what a joy! Nakon što smo pokušali bezuspješno napraviti
prokleti selfie s Beatlesima na zidu, brzo pijemo zadnje kapi pive do kraja i
trčimo zauzeti mjesta u Areni. Inače, Polovica i ja, koliko god se trudili, ne
možemo imati normalnu i lijepu zajedničku sliku. Ne možemo. Jednostavno ne ide.
No dobro, I TO je priča za neki drugi put. Ulazimo u Arenu i shvaćamo da smo ovdje vjerojatno najmlađi što nam i nije prvi puta, barem kada su naši pohodi na
koncerte u pitanju. Da, ima to neku svoju posebnu čar… Arena se pomalo puni, a
Status Quo žestoko iskače na pozornicu, u ritmu pjesme 'Caroline'. Kao da ni dana
nisu ostarili. Znate, postoje ti neki glazbenici za koje misliš da ih nikada nećeš
vidjeti uživo. Da nikada nećeš moći čuti njihove legendarne hitove ili osjetiti
njihovu energiju. Da nikada nećeš moći barem na dijelić sekunde proživjeti ono
što su oni nekada živjeli. I onda, kada stojiš u masi na upravo takvom
koncertu… e da, to je jedan od najboljih osjećaja na svijetu. Vrijeme (prebrzo)
prolazi, publika skače, Statusovci još i više. Sunce zalazi, spušta se mrak i
počinje pjesma 'You're in the army'. Publika prati pjesmu tihim pjevanjem.
Dovoljno tiho da ne pokvari ugođaj, dovoljno glasno da isti stvori. I baš kada
pomisliš da bolje ne može, Statusovci tihu melodiju pretvaraju u žestoku. 'Rocking all over the world'! Polovica se okreće prema meni s uzbuđenjem na licu
i riječima kako ćemo i OVO čuti uživo. O da! Da, da i da! Tko bi rekao, tko bi
pomislio… Sat i pol nakon početka Statusovci nas pozdravljaju pjesmom 'Bye bye
Johnny', ostavljajući nas sa smiješkom na licu i punim srcima.
On the road
Just the two of us
SELFIE
Cheers
Status Quo
The end
I sada,
slažete li se sa mnom? Zar nije glazba rješenje? Zar nije sve ono najljepše
utkano u svaku melodiju, svaki ritam, svaki stih? Zar vas glazba ne puni
pozitivnom energijom? Ostavlja vas bez daha, ježi vam kožu, smješta vam osmijeh
na lice? Liječi vam i dušu i tijelo? O da! I to je poanta svega. Početak i
kraj. Tjera vas da vidite i činite samo dobro. Always look on the bright side
of life, zar ne? Da, nemojte to zaboraviti.
Preporuka za kraj? Uživajte u glazbi. Uvijek i zauvijek. I always look on the
bright side of life!
Nema komentara:
Objavi komentar