Sitting on the dock of the bay

Sansego gradiću ti si na varšiću

Gledam sliku moga kraja

Tu se nebo s morem spaja

Svijetla se pale u daljini

Sam ispod zvijezda Susak spava

San malo duša još ima

Sam kad nevere su i zima

Tiho pjevam ovu pjesmu

Svi je moji pjevati znaju

U dalekom svijetu

Sanjaju o svom kraju

Sansego gradiću

Ti si na varšiću

Tude je moj dragi

V čarjenon klebučiću

Susak lipo selo

Mladić ovdje gosti

Bolje ću ja naći

Od moje mladosti

Noć je tiha, mirno more

Nemir se u duši stvara

Ostat ću budna do zore

Samnom će biti pjesma stara

Ja želim biti u pjesmu

Nek' mi je je nebo na tren vrati

Tiho šapćem, tiho pjevam

One stare drage riječi

Sansego gradiću ti si na varšiću

To tvoje čelico

Sva si narićeno kano ravno polje

S travicom zelenom

Ta tvoja ustica kada progovoru

Kano da su vrata od raja otvoru

Ti tvoji zubići ko stoju po redu

Kano mladi soldati kad va vojsku gredu

Zamislite ovaj scenarij:

Tjedan dana godišnjeg odmora. Tjedan dana, lijepa brojka! Brojka zbog koje željno iščekuješ odmor, brojka koju hvališ na sva usta prije polaska. I brojka koju proklinješ kada dođe vrijeme za pakiranje. Jer ako si jedna od onih osoba koja se ne zna ekonomično pakirati, nego se povodi onom 'ne daj Bože da nešto prifali', onda je proklinjanje brojke 7 prilično logično, zar ne? Da, recimo da si TA osoba. Osoba koja sa sobom uzima cijeli ormar. Ormar, krevet, prozor, možda i pokoji komad parketa… O prokleto bilo putovanje, prokletih i tih sedam dana, prokleta i ja koja sam takva! Da. Prilično naporno. Pakiraš se, spakiraš se. Počne te hvatati nervoza jer ne možeš zatvoriti kofer. Gledaš što ćeš izbaciti iz njega. Pitaš se, razmišljaš, kalkuliraš. Majko mila, pa sve unutra ti je od životne važnosti. Ok, odlučuješ se za najmanje zlo. Jedan par čarapa. Baš ove ti vjerojatno neće trebati. Izbaciš ih. Lakše se diše. Dobro, sada kada nema tih čarapa, možeš staviti još jednu majicu. Dvije možda. Oh, braćo moja, rekao bi Izet. Dani idu, polazak se bliži, a ti još uvijek ne možeš zatvoriti kofer. Znojiš se, preznojavaš… Dok se ne onesvijestiš. I tako dalje, i tako bliže, u krug… Poznato? Da, meni i predobro. Nažalost.

Ali onda ponekada (ali samo ponekada) dođu ta putovanja i godišnji odmori kada iznenadiš samoga sebe. Jer uspio si se spremiti za odmor u roku od petnaest minuta, a u torbu (torbu, ne kofer!) spremio si maksimalno pet stvari. Od tih pet, jedne su i čarape naravno. E da, TO su godišnji odmori. To su pakiranja. I to je Susak. Divan, predivan Susak ilitiga Sansegus (ime koje je ostalo još od mletačkoga doba).

'Koliko vas puta moram zvati? Spremi stvari i sjedaj na katamaran! Nemoj da te moram vući za tu čupavu glavu, kretenko jedna!''

Teta, nitko kao ona. Ajde joj se vi usudite reći ne. Probajte. Samo probajte.

Bilo kako bilo, taj dan smo nas petero sjedili u katamaranu na putu za Susak. Sa svim dlakama na glavi. U torbi kniga, fotoaparat, kupaći, ručnik i ČARAPE. Dovoljno i previše. Barem kada je Susak u pitanju. Jer ako ste ikada htjeli provesti godišnji na Robinson Crusoe način, onda je Susak pravo mjesto za vas. Ovaj otok je inače geološki potpuno različit od ostalih hrvatskih otoka. Gdje god budete čitali o Susku, pisat će ovim riječima: ''Oblikovan je od slojeva prapora položenih na vapnenačkoj stijeni.'' Ja ću vam reći laički – OTOK JE NAPRAVLJEN OD PROKLETOG PIJESKA. Onoga trenutka kada kročiš na suščansko tlo, osuđen si na pijesak svugdje i posvuda. I pod time mislim na ona najskrovitija i najčudnija mjesta tijela. Kao na primjer nokti. I uši. Ponekada i nos. I ostalo. Eto. Welcome to Susak.

Welcome

Prvo s čime ćete se susresti na Susku kada izađete s katamarana (osim, jasno, s pijeskom) su kariole, glavno prijevozno sredstvo otoka. Možda smiješno, ali ako ste smješteni u Gornjem selu vidjet ćete da vam kariola prilično dobro dođe za prtljagu koju imate. Otok je naime podijeljen na Donje i Gornje selo. Sela su udaljena nekoliko stotina metara, a jedino što ih povezuje je krivudavo kameno stubište koje prolazi kroz trstiku. I pijesak. Uvijek pijesak. Mi smo smješteni u Donjem selu. I hvala Bogu na tome. Moj sportski nikada aktivan organizam ne bi mogao podnijeti Gornje selo. Srušio bi se negdje na pola puta. Ma koga lažem, srušio bi se u samome startu.

U pratnji kariole koja nosi naš kućni broj (kao i svaka otočna kariola), krećemo se suščanskim uličicama kojima se širi miris mora, trstike, pijeska i poneke večere iz obližnjih otvorenih vratiju. Udišem ovaj zrak punim plućima i osjećam kako se Robinson Crusoe budi u meni. Večeras ne idemo nigdje. Ostajemo u kući, točimo si vino i jedemo sir. Ok, to je malo drugačije od Robinsona, ali shvaćate što želm reći.

Sljedeće jutro krećemo u pohod na otok. Prva stanica – pekara. Dok ostatak kuće spava, nas dvije, oboružane fotoaparatom, idemo istraživati još uvijek prazne ulice Donjega sela. Teta super vodič, prvo na što će odvesti svoju jedinu nećakinju je rakija. Kaže njezina prijateljica da to nije rakija, već nekakav ruski balsam koji se stavi u kavu. Naravno. Kažem vam – rakija, ljudi moji. Rakija.

''Gdje ćete?''

''U pekaru!''

''Ajde donesi mi jedan kruh, pa svratite.''

''Može!''

Uobičajena suščanska komunikacija. Ili komunikaciju dviju prijateljica. Ne znam. Nebitno. Znam samo da je naš odlazak po kruh završio u prilično veselom tonu. I dalje nisam sigurna što sam popila. Štuc nešto štuc fino. Pomalo pripite nastavljamo se kretati ulicama. Je li to zbog jutarnjeg alkohola (nije), ali sve unutar ovih ulica ostavlja bez daha. Od kamenih kućica, njihovih prozora i vrata (Susak je inače zaštićena baština, pa je svaka novogradnja strogo zabranjena), pa sve do raznih oglasa zaljepljenima na ponekim oronulim vratima preko kojih na primjer možete naručiti vino. Nekada su 97% ukupnog teritorija otoka činili vinogradi, a tu se proizvodila i autohtona vinska sorta, trojišćina. Danas je taj postotak uvelike smanjen.

I dok se ja divim svakom kamenu i ploči, svakom papiru i papiriću, teta me ubrzava. Mora mi pokazati suščanski fitness centar! Je li moguće? Na ovom otoku, ROBINSONSKOM OTOKU postoji fitness centar??? O da, da, smije se ona! Itekako postoji! Pomislim kako je ovo sve ludo oko mene. Pa neka se samo jednom dnevno popnu do Gornjeg sela i natrag. Dovoljno i previše. I samo što se nisam počela križati, kada eto ti fitness centra. Motika! Da, dobro ste čuli! Fitness centar Motika. A unutra, umjesto očekivanih sprava - vrtovi. I zamislite, pokraj vrata stoji – motika. Najoriginalnija stvar koju sam vidjela i čula u zadnje vrijeme. Naravno da me teta upoznala s vlasnicima ''fitness centra'' koji su spremno pozirali. Inače, ako bilo kojeg Suščana pitate za sliku i više nego spremno poziraju. Sa smiješkom na licu. Divni ljudi.

Fitness centar Motika

Vraćamo se natrag. Naši ukućani su se do sada vjerojatno probudili, gladni kruha. Na putu do kuće, teta mi pokazuje Zdenac ili nekada poznato kao Zloselo. Jedna od brojnih legendi o Susku govori kako su ovdje živjele vještice koje su čarale. Naravno, od tih vještica su svi zazirali. Neshvaćene žene, rekla bih ja. Bilo kako bilo, ovo je jedino mjesto gdje vjetar nikada ne miruje. Ali baš nikada. Čak i kada ostatak otoka vapi za daškom vjetrića. Pa vi sada vidite.

Zloselo

Vraćamo se doma i spremamo se za more. Ručnik oko vrata i hey ho, let's go. S obzirom da je nekada otok imao velikih problema sa zalihama vode, mještani su, osim što su skupljali kišnicu u Zdencu (vidite, svi putovi vode vješticama, krivo shvaćenim ženama), tuširanje obavljali u moru. Danas je to rijetkost, ali zadržala se općenito neka svetost tuširanja u moru u umovima ljudi. Inače, što se tiče plivanja u dubokom sinjem moru – ovdje na to možete zaboraviti. Plićak koji ne ide dalje od koljena se proteže metrima i metrima. Dok dođete do dijela gdje vam more seže do vrata, preumorni ste za bilo kakvo plivanje. Zato se brčkajte u plićaku. Valjajte u pijesku. Sasvim ok.

Jutro, podne, popodne – sve je prošlo, a da se nisam ni okrenula. One zadnje zrake sunca ćemo dočekati u Gornjem selu koje mi je, moram priznati možda čak i ljepše od Donjega. Ima jednu drugačiju atmosferu, drugačije boje i mirise. Čak mi se i ljudi ovdje čine drugačiji. U nekome su svom svijetu, pričaju neke druge priče, žive neki drugi život… Miran, umjetniči, pomalo boemski… Svoj obilazak Gornjeg sela završavamo na groblju. Zvuči pomalo poetično. Ili zastrašujuće. Jer nijedno groblje mi nije izazvalo takvu jezu kako ono na Susku. Ne, ne bojim se groblja. Treba se bojati živih, ne mrtvih. Ali na ovom se groblju nekako nisam mogla sjetiti tih riječi. Pobjegle su i nisu mi se vraćale. Gledajući slike na nadgrobnim spomenicima, jednostavno ne možeš da se ne naježiš. One stare, crno bijele, žute fotografije preminulih… Svi izgledaju isto, iste konstrukcije lica, isti pogled. Možda je to i nekakva autosugestija s obzirom na najpoznatiju priču o otoku. Ali ovdje, dok stojiš okružen svima njima, jednostavno se ne možeš oteti tom čudnom dojmu da je ta priča istinita. Na kraju krajeva, nekada nisu postojale veze između otoka i kopna, otoka i otoka. Ako si živio na otoku, onda se s njega nisi maknuo. I što ćeš, snađi se druže. Mama je postajala sestra, tata stric, a brat ujedno bratić. I kao za inat, kao da nije bio dovoljan taj čudan osjećaj koji ti se širio kožom na ovom mjestu, u daljini počinje sijevati i grmjeti. Sprema se oluja. Priroda mi vraća zbog mog glasnog sarkazma. Trčimo natrag. Uzalud. Dostigla nas je.

Gornje selo

Put do groblja

Ulazimo u kuću mokri do kože. Gasimo svijetla, palimo svijeće. Večer provodimo opet uz iće i piće, glazbu i smijeh. Nema ljepšega i dražega. Laku noć svima želim.

Sljedeći dan se budim zorom ranom. Ovdje vrijeme ne postoji. Ne postoji spavanje do podne. Kakvo podne? Otok čeka. Probudio te svojim bojama i mirisima, ne dozvoljava ti spavanje. Teta, uvijek spremna za akciju, diže svih na noge! Dok nam ona radi kavu, sestrična i ja idemo u pekaru po kruh. Na putu do pekare, najdraža mi 'mišica' govori o raznim pričama koje kolaju između Gornjeg i Donjeg sela i njihovim usporedbama. Jedna od njih je da djeca Gornjeg sela ne znaju plivati. Jer su prelijeni spuštati se do mora. Naravno, to nije istina. Ali ipak, dok se prisjećam tog razgovora, suze od smijeha mi naviru na oči. Nema zabavnije stvari nego razgovarati s djetetom. Zabavnije, jednostavnije i čišće. Nema. No to je priča za neki drugi put. Sada slušamo tetin plan gdje idemo danas. Smjer – svjetionik. Yes!

Zašto toliko volim svjetionike, nisam sigurna. Imaju neku svoju priču, posebnu čar. Podsjećaju me na povratak. Putokaz dragim mi pomorcima doma. Ponovni susreti, zagrljaji, sreća. Suze, kamen u grlu, melankolija. Ah, svjetionici su toliko toga. Tolika osjećaja. Dok sam stajala gore, promatrala more i prizivala uspomene, u glavi čujem pjesmu Ottisa Reddinga. Sitting on the dock of the bay. Pustite me ovdje, ne dirajte me, ne pričajte mi. Pustite me samo da slušam pjesmu i buljim u daljinu.

Pjesma mi je završila i krećemo dalje. Od svjetionka se spuštamo prema vinogradima. Kao što sam već rekla, nekada je vinogradarstvo bila glavna grana na Susku. Kao podsjetnik tome, danas je na otoku ostalo još nekoliko vinograda koji i dalje odolijevaju vremenu. Uz vinogradarstvo, Susak je bio poznat i po pomorstvu, ribolovstvu, tvornici prerade ribe, pa čak i  po liječilištu za neplodnost. Danas nažalost ničega od toga nema. Nekada postojalo, danas se spominjalo. 1960-ih godina, cjelokupno gospodarstvo otoka opada. Tada počinje i masovno iseljavanje. Preko 1300 Suščana (demografski maksimum stanovništva – 1876 stanovnika) napušta otok, što zbog političkih, a što zbog ekonomskih razloga. Danas je poznata informacija da ih se najviše odselilo u Sjedinjene Američke Države, točnije New Jersey.

Nakon vinograda, spuštamo se prema Donjem selu. Putem beremo kupine i držimo oči širom otvorene. U zadnje vrijeme je na otoku najezda divljih svinja. Možda priroda tako pokušava nadomjestiti druge stvari koje su nestale zahvaljujući ljudskoj ruci. Ne znam, ovdje se sve čini moguće.

Uskoro sjedamo na hladno, osvježavajuće pivo u Klub iseljenika. Ovo je otočki centar zbivanja, osobito navečer kada se tu okuplja gotovo cijeli otok. Stariji igraju karte, a najmlađi se kod škole preko puta Kluba igraju, praćeni budnim okom roditelja koji sjede na terasi i čakulaju. Ponekada u toj čakuli čuješ i izvorni suščanski jezik, čudnu kombinaciju čakavskoga i štokavskoga narječja. Dok sjedimo tamo, promatram ljude, slušam ih što i kako pričaju, gledam otok, kuće, plažu, more… Ima nešto u ovom otočkom načinu života. Nešto opuštajuće, nešto što ti smiri sve živce, nešto što ti odagna sav stres i otpuhne lude misli. Možda su to vještice. Možda, možda…

Pogled iz Kluba

Narodna nošnja i prijevozno sredstvo

Preostale dane na robinsonskom Susku provodimo u šetnji, ponekome istraživanju još neistraženih kutaka, kupanju (brčkanju u plićaku), prženju na suncu, pokušaju vađenja pijeska iz raznih dijelova tijela, pijenju pive u Klubu, pijenju pive doma, općenito pijenju i jedenju te ostale ''suščolomije''. Odmor za dušu i tijelo. U svakom smislu.

A onda… Gdje su dani proletjeli? Vrijeme je za polazak. Povratak. Dok gledam kroz prozor katamarana prema teti koja mi maše, nekako mi se taj povratak u voljenu Rijeku baš i ne sviđa. Odjednom u glavi čujem poznati šum mora i prve taktove pjesme. Sittin' in the mornin' sun, I'll be sittin' when the evenin' comes… Zatvaram oči. Gasim se pred svijetom i ulazim u onaj svoj. Onaj u kojemu uvijek svira…