These boots are made for walkin'

6. prosinac, dan kada se ujutro budimo i prvo što radimo je trčanje prema svojim čizmicama, prethodnu večer postavljenim na prozoru. Čizme pune poklona. Po mogućnosti, bez šibe. Ok, trče oni najmanji. Ali tu i tamo zna zalutati i poneki odrasli par nogu koji voli dječje radosti. Tu se potpisujem. Tradicija 'čišćenja' čizmica i traženja strateške pozicije gdje ih staviti na prozor, u mojoj kući je od davnih dana. Točnije, od mog rođenja. Prvih šest godina sam u tome uživala sama, a nakon nekog vremena mi se pridružio i brat. Njegovim dolaskom na svijet stvari ipak postaju malo zabavnije. Svake godine bismo izvukli sve čizme, cipele, tenisice, pa čak i papuče. Da smo mogli doći do kutija u koje je mama spremila ljetnu obuću, vjerujem da bismo i njih izvukli. Ništa nismo voljeli prepustiti slučaju. A slučaj je htio da nam u toj silnoj obući uvijek dominira šiba. I to ona najveća koja s godinama postaje sve veća i veća. Čudno. Sjećam se da mi je kao maloj uvijek bilo teško zaspati u strahu od dolaska Krampusa. Sama pomisao na njega mi je doslovno ledila krv u žilama. Kada je došao brat, pokušala sam biti malo hrabrija. I evo me, dva desetljeća poslije i dalje to pokušavam.

Da se malo udaljim od Krampusa, spomenut ću da je 6. prosinca i moj imendan. Imendan koji je jako bitan mom djedu. Moguće da je i samo njemu. Naime, prilikom mog krštenja, inzistirao je na mom krsnom imenu. S obzirom da su u mojoj obitelji više manje svi muškarci pomorci, a sv. Nikola je njihov zaštitnik, ime Nikolina se djedu nametnulo samo od sebe. Iako su pokušaji uvjeravanja da mi još jedno ime nije potrebno bili prilično žestoki, djed se nije dao. Pa je mojima bilo jednostavnije popustiti. Oni na miru, djed sretan, a ja dobila ime viška. Moram priznati da nikad nisam voljela to ime. Ali kada me djed oslovi sa Nikolina, znam da sam mu u tom trenutku najdraža osoba na svijetu. A tko se tome može opirati? Međutim, fascinira me činjenica da je već dvije godine za redom nekako ipak uspio zaboraviti moj, taj njemu tako bitan, imendan. Kako? Ne znam. Svaki put sam ga morala podsjetiti. 'A baš sam te mislio sada nazvati.' Da, jesi. U slučaju da i ove godine bude bilo 'baš sam te mislio sada nazvati', ovo je mali podsjetnik. Čekam.

I dok se kladim sa svojima koliko će djedu trebati ove godine da se sjeti, čistim svoje marte i stavljam ih kraj prozora (da, još uvijek to radim). Odlučujem izvaditi iz ormara i svoje najdraže starke. Ne daj Bože da 'prifali'. Ne osuđujte, navika zna biti gadna stvar. Gledajući tako svoju obuću uredno složenu kraj prozora, shvaćam da me moje cipelice lutalice služe jako dobro već neko vrijeme. Sa mnom hodaju, skaču, sjede, tresu se kada sam nervozna, njišu se u ritmu kada slušamo glazbu. Trčanja sam ih poštedjela, nije potrebno da imaju traume. Ono što općenito volim i kod marti i kod starki, je to što imaju priču. I jedne i druge su 70-ih i 80-ih godina bile neizostavni dio punk, new wave i rock kulture. Naravno, nastale su puno prije toga -  marte u radionici Klausa Martensa nakon Drugog svjetskog rata, a starke u radionici Marquisa Milesa Conversa 1917. godine. Ni jednima ni drugima se nije predviđala neka dugotrajna, blistava i filozofska budućnost. Marte su prvo nosile kućanice, a uskoro su postale popularne i među radnicima, poštarima i policajcima. Starke su, za razliku od marti, voljele biti na nogama sportaša, preciznije, košarkaša. Njih je proslavio košarkaš Chuck Taylor, te su uskoro postale uobičajena obuća među njegovima suigračima na parketu, od kuda se njihovo nošenje širi dalje. Danas su i marte i starke odraz alternativnog načina života. Kažu da odijelo ne čini čovjeka. Istina. Ali kao što te ono što slušaš, čitaš i gledaš razvija (ili ne razvija) kao osobu, tako te i ova obuća na neki način određuje i po mom mišljenju, može ti pokazati ili barem natuknuti određen svjetonazor i stavove onoga koji ih nosi. Što se tiče masovnih bijelih starki, moram primijetiti da ih ne ubrajam u kategoriju Onih Koje Volim. Jedino što one mogu prikazati je upravo masovnost. Dublje od toga ne ide.

Sve u svemu, ove dvije vrste povijesnih čizama i tenisica upravo čekaju na mom prozoru sv. Nikolu. Čekaju. Kao što i ja čekam djedov poziv. A moji da izgubim okladu. U nadi da i vi večeras laštite svoje cipele (ako su u pitanju starke, zaboravite na njihovo čišćenje) i da će vas Krampus zaobići, želim vam ugodno iščekivanje jutra.

Za ove nadolazeće dane (do Božića), preporučujem vam jednu zabavnu i laganu knjigu Jonasa Jonassona - Stogodišnjak koji se spustio kroz prozor i nestao. Sam naslov knjige može zapravo čak i opisati cijelu radnju. A ako tom istom stogodišnjaku pridodate još i njegove papuče (koje nije stavio pokraj prozora kao mi večeras), ukradenu torbu, pa čak i jednog mrtvaca, dobijete prilično duhovitu švedsku priču koju ćete pročitati u dahu.

Dragi moji, do sljedećeg pisanja. Jedite, uživajte, budite veseli. Blagdani su!