Postoji li išta bolje od Božića? Od ove predbožićne atmosfere i ludila koji počnu početkom prosinca? Od osjećaja sreće, uzbuđenosti i međusobne topline koju ljudi dijele? Od okupljanja za stolom, jedenja bakalara, prežderavanja kolačima i ostalom blagdanskom hranom? Od prepiranja koji božićni CD pustiti ili koji film gledati? Od darivanja i gledanja osmijeha na licima onih koji otvaraju poklone? Samo dok razmišljam o svemu ovome me prolaze trnci sreće! Pa može li onda itko reći da postoji nešto bolje od Božića? Božić je sreća. Sreća i sreća.
Starije generacije bi mogle reći da Božić nije više ono što je nekada bio. Da su se izgubile vrijednosti koje ovaj blagdan čine toliko posebnim. Da je nestalo ljubavi i sreće koju si ljudi međusobno pružaju, da je skromnost zamijenjena megalomanijom. Da je nestala potreba pomaganja drugima, osjećaj da drugi neće imati Božić. Kažu da ono što je nekada bio blagdan, danas je materijalna komercijalizacija. Istina. Problem je što o tim vrijednostima progovaramo jednom ili dva puta godišnje, kada bi zapravo trebale biti zastupljene 365 dana u godini. No iste te spomenute generacije su odgojile ili odgajaju nove generacije ljudi. Samim time prenose na svoju djecu te bitne vrijednosti za koje svi tvrdimo da su nestale. Ili se barem nadam da prenose. Da je Božić postao komercijalan, je. Danas se reklama radi od svega. Cilj je zarada. Jer novac pokreće svijet, nažalost. Zato ćemo nakon Svih Svetih i brojnih akcija na svijeće i cvijeće, pomalo početi 'uživati' u čarima božićnih reklama. Trgovački centri se počnu boriti tko ima jeftinije božićne ukrase, bolji bakalar, veći i kvalitetniji bor. Tu su nas već ulovili. Ono što dalje slijedi, ni ne vidimo. Ili barem ne doživljavamo kao neuobičajeno. Jedno od dražih božićnih pića mi je Coca Cola. Zašto? Kakvu tajnu vezu imaju Božić i Coca Cola? Nikakvu. Osim božićnog kamiona koji se počne kotrljati na televiziji početkom prosinca, apsolutno nikakve. Božićni shopping ili, bolje rečeno shoppingomanija, svake je godine sve luđa, svake godine počne sve ranije. Član moje obitelji sa kupovinom poklona počne već u 10. mjesecu. Da izbjegne gužvu, kaže ona. Općenito kupovanje poklona ne poznaje krizu. U drugačije me ne može nitko uvjeriti jer svakodnevno prolaženje gradom i mimoilaženje s masom ljudi koji u rukama nose brojne vrećice punih poklona dokazuje moju tvrdnju. Pa onda, što nam više smeta - to što je Božić zaista postao čisti marketing i materijalizam ili to što smo se istome prilagodili?
Sada zamislite svoj grad neokićen u 12. mjesecu. Bez štandova s kuhanim vinom i ljudima koji stoje oko njih, družeći se, cupkajući na mjestu od hladnoće i čekajući da vino počne grijati. Zamislite svoj grad bez vlakića koji vozi sredinom trga punog sretne djece. Ili punog iznerviranih roditelja. Nikada ne mogu odrediti koga ima više u tom vlakiću. Zamislite neukrašene kafiće i dućane. Zamislite da nigdje ne možete čuti Whamov Last Christmas ili Dean Martinov Let it snow. Zamislite ovakav 12. mjesec. Je li jedan mali dio u vama umro? U meni je.
Bilo da je to zbog adaptacije kapitalističkom svijetu u kojem živimo ili ne, moram priznati da ja stvarno obožavam sav taj kič. Volim prolaziti između štandova, sklanjati se od vlakića koji trubi, slušati iste božićne pjesme iz godine u godinu, ući u dućan i hodati između polica punih ukrasa (moj ulazak u takav dućan bi zapravo točnije bio opisan kao određeni poremećaj koji izaziva pretjerane napadaje sretne histerije i osjećaja da su mi ruke premale jer s njima ne mogu držati sve ono što bih kupila). Da, volim sve to i nije me sram. Ali ono zbog čega najviše volim Božić je ono što su mi od malih nogu usađivali u glavu i od čega jednostavno ne mogu pobjeći. Spletom okolnosti (okolnosti zvane posao), najvažniji članovi moje obitelji nisu uvijek s nama za Božić. Tako odrastaš, tako se navikneš. Kada djed ne pojede sve kolače (pa čak i one brižno skrivene od njega), kada ne dobijem ospice i ne trošim glas i grlo objašnjavajući tati da postoje bolji CD-i od onog Kićinog (Kićo Slabinac - autor CD-a 'Christmas with Kićo'. Vlasnik iritantnog glasa čijim pjesmama sa spomenutog CD-a ne možeš pridati veliku pažnju jer je sva tvoja pozornost usmjerena na najužasniji cover CD-a ikada napravljenog.), onda shvatiš da ti nedostaju. Nedostaju jer ih nema. U tom trenutku ipak pustiš Kiću, u glavi rekonstruiraš raspravu oko CD-a, pokušaš pojesti što više kolača kako bi se baka ipak imala na koga iznervirati, sjedneš za stol okružen praznim stolicama i nazdraviš im. Gdje god da jesu. Kada na takav način dočekuješ Božiće, onda puno više cijeniš one kada smo svi zajedno. Tada shvatiš da je bit Božića obitelj. Obitelj i ništa drugo. I Kićo. Ok, neću biti licemjerna, pa ću priznati da sam kao mala bila pravi mali fan Kiće. Već bih u 7. mjesecu počela pjevati Zvončiće s njegovom verzijom u glavi. Zašto mi se toliko zamjerio, ne bih vam mogla sa sigurnošću reći. Možda sam malo bolje pogledala omot CD-a. Moguće.
Inače, mnogi odrasli se jedva, a možda i nikako, sjećaju razdoblja kada su još vjerovali u Djeda Mraza. Kada su mu pisali pismo u nadi da su te godine bili dobri i da će samim time njihovo pismo otići u onu 'dobra djeca' vreću. Kada su bili uvjereni da postoji radionica na Sjevernom Polu puna veselih vilenjaka i da je Rudolf sob sa crvenim nosom. Kada su Djedu Mrazu prije spavanja ostavljali čašu mlijeka ispod bora. 99,9% odraslih je završilo s tom pričom. Međutim, u ovaj sitni preostali postotak ubrajam neke od svojih članova obitelji. Točnije, baku i tatu. Zbog njih se i dan danas pitam je li Djed Mraz fikcija ili je stvarnost. Koji put mi se čini da se i oni sami to pitaju. Jer ako je priča o Djedu Mrazu ovo prvo, onda sam žrtva najvećih lažljivaca ikada. Što bi značilo da sam naivna i glupa. A ne volim sebe smatrati takvom. Od kad znam za sebe, baka i tata toliko obožavaju Božić, da su to obožavanje kompletno prenijeli na sve nas ostale. Uz obožavanje naravno ide i njihova bujna mašta zbog koje godinama pričaju realistične priče pune detalja. Zahvaljujući tim pričama dala bih ruku u vatru da sam u nekoliko navrata vlastitim očima vidjela Djeda Mraza. O tome koliko sam ga puta čula, ne trebam vam ni pričati. Pripremanja za Djeda Mraza bi kod nas počelo još u popodnevnim satima za Badnjak. 'Hoćemo li mu radije natočiti mlijeko ili Coca Colu? A kolače? Kekse? Mogli bismo mu pustiti neku muziku? Ajmo Zvončiće'! Ovdje se sada stavlja Kićina, u ono vrijeme, kazeta. Danas imamo CD. Svake godine ga pokušam sakriti, ali uvijek odnekuda iskoči još jedan isti takav. Jedino što mi se nameće kao logičan zaključak je da nemamo samo jedan njegov CD. Imamo ih desetak. Ne znam jesu li Zvončići bili znak za nekoga od mojih ukućana da mi odvrati pažnju dok se pokloni stave ispod bora ili je to bila puka slučajnost, ali nakon Zvončića sam uvijek išla s tetom u videoteku vratiti kazetu/DVD ili baciti smeće, s djedom tražiti skrivene kolače po kuhinji ili čekati Djeda Mraza na prozoru koji se nalazio na potpuno drugoj strani kuće jer je mama konstatirala kako joj se učinilo da ga je vidjela. A kada bih se vratila, pokloni su bili ispod bora (nikada nismo mogli dočekati božićno jutro za otvaranje poklona). 'I opet ga nisam vidjela! A vidi, mlijeko je popio do kraja. Sve kekse je pojeo. Pogledaj kako je izmrvio sve. Neuredan je.' Baka kaže da me htio čekati, ali nije imao vremena, morao je dalje. Šteta. Sljedeće godine ću cijelu večer (ako treba i noć) sjediti ispred bora.
Bilo kako bilo, za nekoliko dana ću opet pokušati pobijediti Kiću, iako već unaprijed znam da je ta bitka izgubljena. Ove godine, kada čujem Zvončiće, mičem se 's mjesta zločina', pod izlikom nekog posla u pratnji svoje sestrične. A kada se vratimo, vidjet ćemo da smo se mimoišle s Djedom Mrazom. On će opet popiti čašu mlijeka i pojesti sve kekse. Poklone će ostaviti ispod bora, ali nas neće moći čekati jer žuri dalje. Sestrična će biti razočarana što ga nije vidjela i izjavit će da se sljedeće godine neće ni na minutu maknuti od bora. Zvuči mi poznato. Lijepo je vjerovati. No kako svemu dođe kraj, tako s vremenom završi i naše vjerovanje. Ali uvijek ćemo imati nekoga zbog koga ćemo priču održavati na životu. Zbog koga ćeš ti preuzeti ulogu 'vođenja u videoteku'. A svi znamo da i to ima svoju čar.
Za kraj ovog božićnog posta, želim vam lijepe, najljepše blagdane. Da ih provedete okruženi dragim ljudima, da se smijete, budete veseli i debeli. Da pijete kuhano vino i smrdite po bakalaru. Da ne možete zakopčati hlače i da su vam Zvončići znak da se izgubite iz prostorije. Za Novu Godinu vam savjetujem da ne radite novogodišnje odluke. Jer tko se njih ikada pridržavao? Zato olakšajte sebi stvar. Bit će što bude. Uvjerila sam se da je ovaj pristup puno bolji. Nekako je više rock'n'roll.
Do sljedećeg posta (do sljedeće godine), šaljem vam svima jedan veliki HO HO HO!
Nema komentara:
Objavi komentar