kulturnjača: Scooby Doo, where are you?

Okrećem programe na televiziji. Tražim nešto vrijedno gledanja, nešto što na televiziji nisam doživjela već neko vrijeme. Možda i bolje. Televizija te pojede, ponese i zarobi. Kao i mene sada. Vrtim programe, glava je prazna. Lijena sam dignuti se iz ovog ležećeg položaja. Lijena sam čak prestati okretati programe. Mozak, vrati mi se, molim te! Krivim vrućinu. I toksičnu moć televizije nad mozgom. A onda slučajno dolazim do dječjih programa. I dođe mi muka. Mozak se vratio, kotačići rade sto na sat. Možda bolje da je ostao tamo gdje (ni)je bio. U desnom gornjem kutu ekrana piše BabyTV. Majko mila! Čudne životinje čije je glasanje užasno. Ne znam ni sama zapravo opisati što gledam. Samo znam da meni sa 20inešto godina nije ugodno bilo ovo vidjeti. A onda mogu misliti kako je onima kojima je to i namijenjeno. Idem dalje. Brzo tipkajući po daljinskom. Što brže. Dođem do dobrog starog Cartoon Networka koji je sada očito sve, samo ne dobar. Roboti. Pucnjava. Krv. Roboti. Vika. Pucnjava. Puške. Pištolji. Robot. Mrtav je. Drugi robot. Roboti, roboti, roboti. Ovoliko akcije nisam vidjela ni u Igrama prijestolja. Ne razumijem. Zašto Tom ne hvata Jerrya? Zašto Ptica Trkačica ne juri po ekranu? Zašto u ovom trenutku milijuni djece diljem svijeta (zajedno sa mnom) upravo na Cartoon Networku gledaju krvave robote? Gdje je nestao Scooby Doo? Djeca na OVOME odrastaju? I roditeljima je to ok?

Dobro, nisam roditelj. Teško je govoriti što treba, što ne treba, što bi bilo dobro, a što loše. Pretpostavljam da je noćna mora svakog roditelja kada mu netko pametuje kako bi trebao odgajati vlastito dijete. Ali čovjek ne treba biti roditelj kako bi mogao razlikovati dobro od lošega. A gledati pucnjavu između dva robota umjesto Scooby Doo-a je definitivno ono loše. Ne bih zapravo možda čak ni obraćala pažnju na dječji program na televiziji da to nije samo jedna sitna kap u lošem moru tehnologije koje steže obruč oko djece. Da se razumijemo, i ja sam odrasla uz televiziju. I ja sam znala provesti sate i sate gledajući Nik Praskatona kako pokušava otkriti lopova, tražila sam Juru po ekranu, pjevala uvodnu špicu Letećih medvjedića, navijala za Toma umjesto za Jerrya (da, ja sam Tom fan) i pokušala pogoditi tko je negativac u Scooby Doo-u (nikada uspješno, na moje vječno čuđenje). Ne želim lagati i reći da sam bila dijete cvijeća i prirode. Da me nikakav vid medija nije dotakao. Ali istina je da u moje vrijeme nije bilo robota. Barem ne u obliku crtića. Da sam odrasla na njima, možda bih danas drugačije razmišljala. Možda bih bila drugačija. Da je u moje vrijeme tehnologija imala status i značenje kakvo ima danas, možda mi ne bi bilo ni na kraj pameti pisati o njezinom nedostatku. Tko zna. Ali na svu sreću, nisam to dijete. Nisam odrasla uz robote i nisam dijete koje je odraslo u svijetu brzog življenja. Nitko me nije požurivao u odrastanju. Dozvoljeno mi je da budem dijete. Možda iz tog razloga i dan danas imam ono nešto dječje u sebi (tipa: nerviranje oko toga što nikada ne mogu pogoditi tko je negativac u Scooby Doo-u!). I nikada mi ničega nije nedostajalo, od masnica na koljenima do igračaka. Imala sam sve što dijete može imati. Ali nisam mogla dobiti sve što sam poželjela. Ne je značilo ne. Osim ako je u pitanju bio bakin nakit. Za mene je on oduvijek bio (kao i dan danas) onaj Golumov 'my precious'. Jednom sam se prilikom, prije odlaska s bakom u dućan, okitila svime što je imala. Od glave do pete. Smatrajući da je to sasvim ok i da izgledam odlično, bila sam spremna za izlazak. Naravno, baka mi nije dozvolila da takva idem van. Nastala je svađa. Rijetka, možda i jedina između nas dvije. Odupirala sam se nogama i rukama njenom skidanju nakita sa sebe. Pola sata nakon, hodale smo prema dućanu udaljene jedna od druge nekoliko koraka, bez riječi. Ja bez nakita, baka umorna. Uglavnom, ako ne uzmemo u obzir bakine drangulije, ne je uvijek značilo ne. Red se znao. Danas je drugačije. Živimo u svijetu tehnologije, svijetu brzog odrastanja i još bržeg življenja, svijetu moderno iritantne psihologije koja od djece radi neodgojena derišta i svijetu plavog telefona kojim se prijeti na svaki uzviknuti NE. Djecu danas više ne možete vidjeti po parkovima. Ne, oni sjede u nekom svom kutku, savršeno očuvanih bijelo - čistih koljena s mobitelima u rukama. Nezainteresirani za svijet oko sebe. Svojim iPhone-ima barataju bolje nego što je to nekada činio Steve Jobs. Naravno, nije ni postojala mogućnost da to dijete savršeno očuvanih bijelo - čistih koljena nema mobitel. Dijete želi, treba mu, neophodno mu je. Kakva glupost! Bez mobitela dijete može i mora. Ne treba mu ništa od onoga čega će imati dovoljno, pa i previše, u svom odraslom svijetu. Ono što djetetu treba su ljubav, pažnja i zaštita, lego kockice, puzzle i slikovnice, traženje Jure po ekranu, ogrebotine i masnice na koljenima od pada s tobogana i trčanja po pijesku.

Ili sam možda ja to umislila? Možda mu ipak treba 24-satno buljenje u ekran mobitela jer je to dobro za razvoj mozga? Možda ga ipak treba držati pod staklenim zvonom jer ogrebotine uzrokovane dječjim odlaskom u park su zaista opasne po život? Možda riječ 'ne' ipak loše utječe na dijete i njegovu psihu? Sve se promijenilo. Ono što se nekada podrazumijevalo, danas na tom spisku nije ni pod razno. Nekada i danas. Dva različita pojma. Dva različita vremena. U svakom smislu. Eh, ti predivni nekada i teški danas...

Nekada (6 mjeseci).

Imam šest mjeseci. U kolicima sam. S moje lijeve strane je tata, pije kavu. S desne strane je nonina biljka, Drvo života. Jedem ga. Da, jedem lišće sa stabla. Jedem stablo. Jesam li ga jela jer je bilo ukusno, iz dosade ili možda zato jer sam jednostavno bila gladna, ne znam. Volim misliti da nije ovo zadnje. Jer da je, onda bih se malo zapitala o načinu na koji su me roditelji odgajali. Bilo kako bilo, na moje očito zadovoljstvo, ja sam jela stablo koje je, na nonin užas, malo po malo nestajalo. Dakle, vratimo se. Tata i ja sjedimo (ležimo). Gledamo Tom i Jerrya. Miš i mačka. Mačka lovi miša. Jedem lišće. Miš bježi od mačke. Izgleda kao da mi tata nešto priča, ali ne razumijem ga. Lišće, miš, mačka, tata. Lišće, miš, mačka, tata. Lišće, miš, mačka, tata. Spava mi se. Zaspala sam.

Danas (6 mjeseci).

Dijete ima šest mjeseci. Igra se geometrijskim oblicima. Kocka ide u kocku, krug u krug, trokut u trokut. Dijete ne zna? Ajde opet. Kocka u kocku, krug u krug, trokut u trokut. Dijete mora razvijati mozak. Mora to učiniti što prije. Katina mala je ovo već znala sa svoja nepuna četiri mjeseca. Ajde dijete, ajde.

Nekada (1 godina).

Imam godinu dana. Drva života više nema. Skinuli su mi pelene, svoje 'potrebe' sada obavljam na novom najdražem mjestu - vrčini/tuti/kakosetojošzove (?). Kada kažem najdraže mjesto, zaista to i mislim. Najdraže, najbolje. Otkrila sam vrčinu, kao što je Columbo otkrio Ameriku. Jedan potpuno novi svijet. Po cijele dane ovdje sjedim. Zovem mamu. Mama! Kakam, očiste me, očiste moj svijet, nastavim sjediti. Tu jedem, pijem. Zovem baku. Baka! Listam slikovnice, gledam slike i boje. Zovem tatu. Tata! Gledam Profesora Baltazara, Leteće medvjediće, Vilu Amalku, Loleka i Boleka i ostale drage prijatelje. Opet mi se kaka. Mama! Jesam! Očistili su me. Nastavljam sjediti. Moj život s godinu dana. Vrčina i ja, friends for life! Ili današnjim jezikom - BFF 4EVER!

Danas (1 godina).

Dijete ima godinu dana. Naučilo je baciti kocku u kocku, krug u krug, trokut u trokut. Naučilo je koristiti daljinski, zna na kojem mu je programu onaj crtić s bebama koje se čudno glasaju. Nisu mu još maknuli pelene jer to loše utječe na djetetovu psihu. Ne žele ga traumatizirati. Dijete će samo odlučiti kada više neće koristiti pelene. Na takav način razvija svoju svijest, mišljenje i stav. Dijete je reklo mama. Nedovoljno za njegove godine. Do sada je već trebao slagati jednostavne rečenice, s pokojim skromnim ubacivanjem pridjeva i atributa. Jelina mala već priča kao velika. Zadnje što je rekla je 'Na štriku se suši štrikani šosić'. Osobno, ja tu rečenicu ne znam reći ni dan danas.

Nekada (2 godine).

Imam dvije godine. Pričam kao velika. Skoro kao Jelina mala. Najdraža i najčešća riječ koja izlazi iz mojih ustiju je 'čitaj'. Čitaj, čitaj, čitaj! Tko god, kad god, gdje god! Samo da mi čitaju. Imam puno slikovnica, sve znam napamet. Ne znam čitati, ali pamtim. Mama i tata nisu svaki put raspoloženi za čitanje, pa pokušavaju ubrzati i koji put preskaču rečenice (možda sam iz sličnog razloga jela lišće?). Ali onda ih natjeram da mi čitaju ponovno. Ispočetka. Jer nisu čitali dobro. Čitaj opet! Čitaj, čitaj! Ej, a gdje je Jura?

Danas (2 godine).

Dijete ima dvije godine. I ovdje je najčešća riječ 'čitaj'. Ali s druge strane. Roditelj djetetu. Dobro poznate bajke nisu dozvoljene. Vještica zatvara djecu u kavez? Vuk pojede baku? Kakve poruke nose ove bajke djeci? Ne, dijete mora čitati nešto produktivno, nešto što mu razvija svijest na novu i veću razinu. Nešto što će mu koristiti u budućnosti. Bez bajki. Svijet nije bajka. Uči se. Što prije to shvatiš, bit će ti lakše. Evo izvoli, čitaj ovu Enciklopediju općeg znanja. Poslije prelaziš na Wikipediju na svom mobitelu. Bolje da ti ne govorim do kuda je stigao Matin mali!

Nekada (5 godina).

Navršila sam pet godina. Volim s nonom gledati Stočara, u ono vrijeme stvarno odličnu meksičku sapunicu (ne osuđujte). Ona mi čita, ja pratim slova. Počinjem hvatati i pomalo sama čitati. Poslije Stočara, vrijeme je za park. Nisam najspretnije dijete, pa se kući redovito vraćam s ogrebotinama i masnicama. Voljela bih reći da su one uzrokovane mojim ludorijama u parku. Ali one su bile tu čisto iz razloga jer nikada nisam gledala kuda hodam. Kao što to ne radim ni dan danas. U većini slučajeva krivac je bio kamenčić na podu veličine graška koji mi se ispriječio na putu. Kažem, nisam bila najspretnije dijete. Vraćam se doma, stavljaju mi flastere. Vrijeme je za Čokolino i Cartoon Network. Taman mi počinje Scooby Doo. Iako je na engleskom i ne razumijem što pričaju, shvaćam u čemu je poanta. Moraju naći negativca. Pokušavam pogoditi. Tko je zločesti duh, vještica ili demon. Nikada s uspjehom. Možda da se prebacim na Profesora Baltazara?

Danas (5 godina).

Dijete ima pet godina. Oko njega se nalazi nekoliko enciklopedija i bilježnica pomoću kojih se priprema za prvi razred osnovne škole. Dijete je na sto muka. Već sada, sa svojih navršenih pet godina, počinje shvaćati da će roditeljska očekivanja biti teško dostići. U park naravno ne ide. Tamo je prljavo, puno bakterija i fekalija. Puno neodgojene djece koja mogu loše utjecati na njega. Možda će morati dijeliti svoj novi mobitel s drugom djecom. Možda će ga morati dijeliti s Perinim malim! Ne daj Bože!

Nekada (10 godina).

Imam deset godina. Idem u školu. Lagano je, nemam pritiska. Učim, dobra sam. Samostalna sam, roditelji sa mnom ne pišu zadaće i ne uče. Ako zapnem, priskoče. Ali to je sve. Volim čitati. Ne volim tjelesni. Prijatelji i ja se tapkamo, igramo lovice, preskačemo lastiku. Iako trčanje po parku još uvijek donosi masnice, ipak mi je najveći problem u životu što i dalje imam poteškoća s otkrivanjem negativca u Scooby Doo-u.

Danas (10 godina).

Dijete ima deset godina. Ima sve petice u školi. Svaka zadaća je nadgledana od strane roditelja, svako učenje obitelj radi kolektivno. Najbolji je. U svemu je najbolji. Mora biti. Tehnologija je za njega mačji kašalj. Facebook, Twitter, Instagram, Youtube. iPhone, iPod, iPad i ostale iIgračke. Ovom djetetu je najveći problem što nije napravio dovoljno dobar selfie. O negativcu iz Scooby Doo-a ni ne razmišlja. Tko je uopće Scooby Doo?

Nekada i danas. Ej ti predivni nekada i teški, tužni danas. Zar nema ljepšega od biti dijete? Makar već bio odrastao čovjek? Imati tu dječju iskru u sebi? Voljela bih kada bi današnja djeca to znala. Kada bi više uživala u svom djetinjstvu. Kada bi im se dozvolilo da budu djeca što dulje. Tko je za to kriv - današnji svijet ili roditelji koji se samo pokušavaju prilagoditi današnjem svijetu? Nemojte dozvoliti svojoj djeci da ne budu djeca. Nemojte dozvoliti da dijete u vama nestane. Glupirajte se sa svojim najmlađima. Glupirajte se sa svojim prijateljima i bližnjima. Radite sve ono što vas veseli. Pokušajte taknuti lakat jezikom i nemojte prestati dok ne uspijete. Omotajte se bakinom zavjesom u dvorištu koju je ona prije tako lijepo složila i dekorirala. Slobodno se nasmijte ovom Smartu dolje u kojem se prdnulo. Ja mu se smijem već satima. Dignite se sa stolice, uzmite rekvizite koji su vam potrebni i zaplešite (ako taj trenutak i zabilježite fotoaparatom, nemojte se zabrinjavati ako je on malo mutan - zato i ima svoju čar). Neka dijete uvijek bude u vama. Takav život je puno zabavniji. Mislite da je odraslom Juri danas super zabavno nakon što se napokon pronašao? Ne, mislim da nije. A sada me ispričajte. Pustila sam si Scooby Doo-a. Moram pozorno pratiti i pokušati otkriti negativca. Da, da, znam, ni ovaj put neću uspjeti!