Znate li onu: ''I have a dream!''? Znam da znate. I znam da ga imate. Veliki, mali, onaj koji mijenja svijet, onaj koji mijenja vas - nije zapravo bitno. Imate ga. To je ono što se računa, ono što vrijedi. Jer ne sanjati, ne nadati se... Oh, koje li praznine! Prazne, prazne praznine... A moj san? On nije veliki. Nije Luther Kingovih razmjera. Ne mijenja svijet, ne utječe na njega. Što se toga tiče, ne utječe na ništa. Osim na mene samu. Jer taj san je moj, samo moj. Intiman. Nedjeljiv. Samo meni shvatljiv, samo meni značajan.
I have a dream... Biti slobodna. Shvatiti značenje slobode. Želim ju doživjeti. Živjeti, disati ju. U mojoj glavi ona ima svoj oblik i teksturu. Ima ime. U mojoj glavi ona živi. U mojoj glavi... Mislite da ste slobodni? Varate se. Sloboda je prevrtljiva, neuhvatljiva. Ona nam se smije, ruga nam se. Pružamo ruke prema njoj, ali neda se prokletnica. Ah, pa ne zove se bez veze Sloboda, zar ne? Kažete mi - pa možemo slobodno misliti, govoriti, birati, djelovati. Možemo li? Zaista? Kada tom svojom ''slobodom'' počinjemo kočiti i uništavati tuđu? Kada ta sloboda počinje prelaziti granicu? I postoji li uopće granica? Društvene norme, zakoni, pravila. Godine, brojevi, točke i zarezi. Moram, ne smijem. Šuti, nemoj sada. Poslije ćeš. Sada nije pravo vrijeme. Ne možeš tako. Nije primjereno. Prestar si za ovo. Premlad si za ono. Okovi su to kojima smo zarobljeni, a da toga možda i nismo svjesni. Okovi koji straše slobodu, od kojih ona bježi. I okovi kojih se ne znamo riješiti. Uopće, možemo li? Smijemo li? I na kraju krajeva, želimo li?
Da, I have a dream... Sanjam. U Škotskoj sam, na vrhu škotskog brda. Okrećem se na mjestu i jedino što moje oči vide je priroda. Zelena, netaknuta. Sivilo koje nebo širi kao da nema utjecaja na ove zelene nijanse. Hladan škotski zrak mi se uvlači u kosti, ježi mi kožu. Vjetar mi mrsi kosu i nosi prema meni kišu koja je toliko sitna da bode. Zatvorim oči i nasmiješim se. Da, čujem te. Tih si, jedva čujan. Ali meni tako glasan i jasan. Tvoj glas, tvoje riječi. Znam te. Čekala sam te. Zbog tebe sam i došla ovdje. Koliko sam samo puta zbog tebe pustila suzu, koliko sam samo puta ostala buljiti u prazno zbog tebe. I opet me tvoje riječi ježe, opet me dotiču. Ovdje, na vrhu škotskog brda. ''They can take our lives, but they can never take our freedom!'' Freedom, freedom... Odzvanjaš mi u ušima, zaokupljaš mi misli. Otvorim oči. Je li moguće? Jesu li moji okovi upravo nestali? Osjećam se čudno. Oslobođeno? Kao da mogu sve, a ne moram zapravo ništa. Nema straha. Nema ničega što me koči, što me veže. Imam samo nagon da idem, da krenem. Izgleda li ovako sloboda? Ovaj osjećaj, shvaćanje, saznanje da se za nju vrijedi boriti? Wallace, što ti misliš? Reci mi. Odjednom sve oko mene utihne. Kiša stane, vjetar se smiri. Sivilo više nije tako sivo, zelenilo je još zelenije. Dignem ruke u zrak, udahnem punim plućima i poviknem FREEDOM! Glasno, najglasnije što mogu. Potrčim, ostavljam iza sebe škotsko brdo koje se trese od mog povika. Povika kojeg osjećam u svakom živcu, veni i žili. Svakom otkucaju srca. Sloboda Wallace, sloboda! Jesam li te upravo čula da si se nasmijao? Oh, biti slobodan... Kako je to teško imati. Teško dobiti, teško zadržati. Ali ovdje, na ovom škotskom brdu, sa kojeg si možda upravo i ti jednom ovako trčao njoj ususret, ona izgleda tako lagana. Možda... Možda ju imam. Sada, upravo u ovom trenutku. O da, I have a dream...
Što je sloboda? Ne znam. Znam samo da je ona u svakome od nas. Koliko jako ćete raširiti ruke i prigrliti ju - ovisi samo o vama. Moja sloboda? Ona trči bok uz bok s William Wallaceom tamo negdje na vrhu škotskog brda. Trči i viče svoje ime. Ja ju samo moram dostići.
Nema komentara:
Objavi komentar