KOPENHAGEN: Zdrav život, ružan hot dog i razvratni kralj

''Avionske karte su kupljene!'', oduševljeno mi je uzviknula Uma na mobitel! Napokon, napokon! Idemo na dugo očekivani i planirani put! Odlazimo iz Hrvatske na deset dana. Skandinavija. Točnije, Danska i Švedska. Još točnije, Kopenhagen, Malmo i Goteborg. Umino i moje prvo putovanje u ovoj kombinaciji - samo nas dvije. Jesam li bila uzbuđena? Malo je reći uzbuđena, malo je reći... 

DIO PRVI: KOPENHAGEN

23, 23, 23... Taj broj mi je toliko zaokupljao misli tijekom pakiranja da sam mislila kako ću puknuti na živce! Ne podnosim aerodrome, njihova pravila i procedure. Najviše od svega ne volim nedopušteno prekoračenje od 23 kilograma u koferu. Pa samo jedan par mojih cipela ima skoro dva kilograma! A tko je vidio nositi samo jedne? Da ne govorimo o mojoj nesposobnosti ekonomičnog pakiranja (čitaj: nosim cijeli ormar sa sobom). Dodajmo tome i Balkanca koji nigdje nije putovao, a da svom domaćinu u tuđini nije nosio hranu od doma i VUOLA - dobijemo čistih 50 kilograma!I sada, kako to srezati? KAKO, KAKO? 23, 23, 23... Broj zbog kojeg sam prije spremna za ludnicu, nego za putovanje! Oh, živote! Bilo kako bilo, to sam se jutro check in-u približavala sa strepnjom u glavi, prebrzim otkucajima srca i znojem na čelu! Dolazim na red, predajem svoj ormar na provjeru kilaže. Naravno, vraćaju mi ga i šalju me na ''poseban odjel''. Proklete cipele i sva ta silna hrana u koferu! Proklete, proklete da bile! U glavi mi se počinju stvarati scene kao iz filmova. Što ako mi otvore kofer i među robom pronađu bocu maslinovog ulja? Ili teglu meda? Što ako mi kažu da su moje cipele opasne po život drugih putnika (što je vrlo lako moguće)? Ako me zatvore u onu prostoriju za ispitivanje i toliko me budu psihički terorizirali da ću jednostavno priznati kako su ulje i med zapravo tajni sastojci za bombu, a cipelama sam planirati ubiti pilota? Previše avionskih filmova, previše... Ne znam kako i zašto, ali ipak me ne zatvaraju i prihvaćaju moj kofer. Krećemo prema senzorima. Skidam sve metalno sa sebe i mislim si kako ovdje neće biti problema. Oh you stupid woman! Ne da sam zvonila, nego sam tulila kao uzbuna '91! Skidam stokilaške ubojite cipele, predajem putovnicu i stajem sa strane. Raširila ruke i čekam, osjećajući poglede drugih putnika na sebi. Kada su shvatili da je tuljenje bezazleno, vraćaju mi stvari i puštaju me. Odjednom čujem kako netko viče moje prezime. Zaboravila sam putovnicu. Umi idu suze od smijeha, meni od muke! Da, ne podnosim aerodrome, njihova pravila i procedure. Ne podnosim, ne podnosim, ne podnosim! I tko god mi kaže drugačije, sumnjam u njegov zdrav razum. 

Dva sata nakon muke Isusove, stojimo na tlu Danske. Balkanci s hranom u koferu i cipelama za ubiti čovjeka su stigli. Welcome to Kopenhagen, glavni i najveći grad Danske! U gomili vidimo poznato i drago lice. Sanja! Odahnula sam! Naša (moja) sreća napokon može početi!

Krećemo prema hotelu. Vapim za dimom cigarete, ali Sanja me obavještava kako se ovdje neću baš usrećiti po tom pitanju. Naime, Danci su odlučili: nema cigareta unutra, nema cigareta vani. Hodajući u smjeru hotela, shvaćam zašto ta odluka ovdje funkcionira. Od pola milijuna stanovnika koliko ih ima Kopenhagen - njih pola milijuna vode zdrav život. Svi, apsolutno svi! Ako nisu na biciklama, onda trče. Nezdrav život kao da im nije ni na kraj pameti. Ludi Danci! Na brzinu ostavljam stvari u sobi, obavještavajući Umu i Sanju da ću ih čekati vani i trčim prema ''smoking area''. Grižnja savjesti prema samoj sebi dolazi do vrhunca dok stojim na kantunu, uvlačim u sebe tako jako potreban dim i gledam sve te silne Dance kojima na čelu piše U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH. Gasim cigaretu, a grižnju savjesti spremam negdje duboko u stražnji dio mozga do sljedeće cigarete i slušam plan današnjeg dana mojih suputnica koje su se u međuvremenu stvorile pokraj mene. Brodom po kanalu, Mala sirena i Christiania, kažu one. Inače, Umi je ovaj način planiranja od danas do sutra bio jedan potpuno novi svijet. Ona, koja inače svako putovanje isplanira od A do Ž, ovaj put je došla samo do slova M. ''Ma k vragu i sve, hodajmo po rubu, budimo buntovnice!'', kaže revolucionarna Uma. Žena se jednostavno prepustila. Neka Sanja vodi. I Sanja je vodila.

U društvu ugodnih 5 stupnjeva šećemo izrazito čistim i urednim kopenhagenškim ulicama prema stanici na kojoj ćemo dočekati brodić za vožnju kanalom. Usput se divimo danskoj arhitekturi, čudimo se njihovim otvorenim prozorima bez zavjesa i roleta, prolazimo pokraj Tivoli parka, pozdravljamo Hans Christian Andersena, bježimo od čudnih danskih ptica i vodimo raspravu tko je bolji - Superman ili Batman (Danci su jasno dali do znanja kako jedva čekaju pogledati film). I da, Batman! Navijamo za Batmana.

Hans i ja, prijatelja dva

Team Batman

Dolazimo do brodske stanice, kupujemo karte i čekamo. Ovaj način razgledavanja grada je zapravo jedan od boljih s obzirom da se u svakom trenutku možete iskrcati na željenom mjestu i ponovno ukrcati. Brodovi voze svaki dan cijeli dan, tako da nemate brige oko vremenskog ograničenja. Također vam se nude četiri različite ture, pa možete izabrati onu koja vama najviše odgovara. Uskoro dolazi naš brod (naravno, nema kašnjenja) i započinjemo svoju turu. Na ulasku vam ponude slušalice kako biste, dok gledate i promatrate, mogli slušati o danskoj povijesti. Prilično poučna tura na kojoj ćete saznati kako je Danska jedna od prvih država koja je ukinula ropstvo ili kako je danski kralj Christian IV bio zaluđen Amsterdamom zbog čega dijelovi Kopenhagena, osobito Nyhavn (stara kopenhagenška luka) danas izuzetno podsjeća na taj grad. Ok, kralj je bio zaluđen i ženama što je rezultiralo s njegovo 23 djece, ali to je drugi par rukava.

Nyhavn

Uskoro se iskrcavamo na mjestu gdje se nalazi Mala sirena. ''Ne možeš doći u Kopenhagen, a da nisi vidio Malu sirenu!'', kaže Sanja. Ako ste pomislili da si pokraj Sirene možete uzeti vremena za gledanje i slikanje, krivo ste pomislili. Jer Malu sirenu žele svi vidjeti. Kada kažem svi, mislim na cjelokupnu ljudsku populaciju naše kugle zemaljske. Svi. Bilo je: došli smo, vidjeli smo, bjež'mo! Nakon uspješnog spašavanja žive glave, uzimamo coffee to go sa jednog slatkog auto - štanda kako bismo se barem malo ugrijale i nastavljamo šetnju. Imamo još malo manje od pola sata prije nego što nas brod pokupi tamo gdje nas je i ostavio. Preostalo vrijeme ćemo iskoristiti za slikanje Ume kako čuči među danskim cvijećem, mene kako grlim Churchilla i za neugodno jedenje najružnijeg hot doga kojeg sam u životu vidjela. Ali ukusnog, stvarno ukusnog, moram priznati. Uskoro je vrijeme polaska i vraćamo se na stanicu. Čekamo. Čekamo. Čekamo i čekamo. Pokraj nas prođe brod i ne stane. Prođe drugi. Aha, gledale smo krivo na sat. Imamo još deset minuta. Ok, sjest ćemo. Odmoriti umorne noge. Deset minuta nakon u daljini vidimo i treći brod. Ovaj je naš. Dignemo se sa klupice. Brod prođe pokraj nas kao pokraj turskog groblja. Pogledamo se, ništa nam nije jasno. Možda nam sat krivo radi? Nekoliko minuta nakon stiže i četvrti po redu. Pogađate, prođe i on. Polako počinjem u glavi vidjeti sebe kako plivam kanalom na drugu stranu, boreći se za dah. Izlazim iz kanala na koljenima, mokra i promrzla. Tražim skriveno mjesto gdje ću umrijeti sporom, hladnom i bolnom smrću. Gledala sam Lea i njegovog Povratnika prije puta, ne osuđujte! Na svu sreću, brod koji je upravo dolazio u našem smjeru bio je onaj pravi. Ostavljamo Malu sirenu, Lea i Povratnika iza sebe i nastavljamo svoju turu do Christianie, slobodnog grada ili, kako ga neki nazivaju, najvećeg društvenog eksperimenta u Europi.

Mala sirena

Auto štand

Churchill i ja, prijatelja dva

Hot dog?

Christiania je nastala 70-ih godina kada je skupina hipija zauzela vojnu bazu u blizini Kopenhagena te ju nazvala slobodnim gradom alternativnog društva. Ovaj slobodan grad bez struje, asfalta i marihuanom u svakom dvorištu je bolni trn u oku gradske i državne vlasti i po mom mišljenju, pravo čudo što uopće postoji i opstaje u današnjem kapitalističkom svijetu. Naime, stanovništvo Christianie je razvilo svoja vlastita pravila i zakone, potpuno neovisno od danske vlade koja je nakon dugogodišnjih rasprava napokon odustala od prijetnji da će iseliti bespravno naseljene hipije i jednostavno priznala postojanje Christianie. Pravila zabranjuju krađu, oružje, teške droge i automobile. Teških droga ovdje nema još od 80-ih, kada su prodavači istih otjerani, a ovisnicima je dan izbor: liječenje ili iseljenje. Marihuana i hašiš su na izvol'te na svakom uglu, zbog čega je fotografiranje unutra strogo zabranjeno. Imaju i svoju vlastitu valutu, loen te nema nikakvog oblika vlasti. O svim odlukama raspravlja i odlučuje čitavo stanovništvo. Inače, stanovnici su izrazito pristupačni i druželjubivi prema svima, osobito ako s njima krenete u priču o slobodi i umjetnosti. Ako ubacite i par rečenica o marihuani - obožavat će vas. Cijela ideja, stanje svijesti i duha ovog slobodnog grada može se opisati natpisom koji smo našli na zidu jedne zgrade: ''Get a job. Go to work. Get married. Have children. Follow fashion. Act normal. Walk on the pavement. Watch TV. Obey the law. Save for your old age. Now repeat after me: I am free.''. Potvrda i odgovor mojih vječnih preispitivanja slobode me, moram priznati, dotukla. Vrijeme je večere. Izlazimo iz Christianie i ulazimo u ovaj naš svijet. Ovaj poznati i zbog toga nama siguran. Ovaj kojeg jedinog znamo, jedinog realnog za nas. Ovaj koji nas jede, malo po malo.

Christiania

Vraćamo se u Nyhavn. Inače, imajte na umu da većina restorana ovdje poslije ručka ima pauzu sve do 18 sati popodne ili rade samo navečer. Zato naredite svom želucu da prije 18 sati ne zavija. Mi smo nekako uspjele tempirati pravo vrijeme, pa sjedamo u mali restoran gdje ćemo uživati u ukusnom i zdravom (naravno!) jelu. Danci svoj sportski život nadopunjuju i zdravom prehranom. Zdravom, morskom, punom povrća, laganom. Međutim, bez obzira na takvu hranu, ipak sam se deset dana nakon uspjela doma vratiti s pet kilograma više. Kako? KAKO? Danci, može li neki savjet? Neki inside trik? Ah... Uskoro krećemo prema hotelu mrtve umorne. Jedini siguran plan za sutrašnji zadnji dan u Kopenhagenu je tvornica Carlsberg (be still my heart!). Ostalo ćemo u hodu. Uma se skoro onesvijestila od ovog buntovnog plana.

Umor + Uma je shvatila da OPET nema plana za sutra

Priča o Carlsergu počinje još davne 1847. godine, kada je Jacob Christian Jacobsen osnovao Carlsberg pivovaru. Ime Carlsberg je kombinacija imena njegovog sina Carla i imenice brdo (danski: bjerg) na kojem se pivovara izgradila. 1871. godine Carl nasljeđuje posao svog oca i tu nastaje pivo Carlsberg kakvo danas znamo, volimo i pijemo. Dolaskom u Carlsberg (došle smo prve, prije otvaranja) počinje naš exbeerience. Ovdje se nalazi najveća svjetska kolekcija pivi, točnije, više od 22 000 nikada otvorenih boca koje se čuvaju u staklenom trezoru. Ima li smisla uopće govoriti kako sam se osjećala dok sam hodala prostorijom? My precious, my precious... Kolekcija ostavlja bez daha! Ne znam uopće od kuda krenuti, kako da vam što bolje dočaram ovu količinu raznovrsnosti. Ne znam, ne znam... Kada u mnoštvu boca vidite pivo u tetrapaku, Podravka pivo ili bocu s duplim čepom, onda znate da je svaka riječ suvišna. Nekako su me ove dvije uspjele od tamo odvući i ugurati u povijesni dio u kojem je prikazano kako se proizvodnja pive mijenjala tijekom vremena zahvaljujući napretku tehnologije. Zanimljive priče i još zanimljiviji eksponati. Moram li spomenuti da su me moje suputnice i u ovom dijelu gurale van? Bezobraznice jedne! Put dalje bezobraznice i mene vodi prema vrtu u kojem se nalazi sestra Male sirene (da, Mala sirena ima očito i sestru), a onda u konjušnicu gdje možete iznajmiti konja i jahati pivskim poljanama s vjetrom u kosi i alkoholom u krvi. Umjesto za jahanje, odlučujemo se za kafić. Naručujemo nekoliko vrsta pivi za degustaciju koje ćemo popiti u dvorištu, a kasnije iste i kupiti. Jesam li se u njihovom dućanu raspametila? A jesam, što da vam kažem. Prokleta, prokleta neka sam! Uma je vidjela nekakav Carlsberg frižider koji bi nam baš bio odličan za pive, za put. Da, složila sam se. Baš je odličan. Super praktičan. Baš bi nam to trebalo. Baš takav još nemamo. Kažem vam, prokleta neka sam! I dan danas pokušavam oporaviti leđa nakon tog cjelodnevnog nošenja odličnog i super praktičnog frižidera s pivama u njemu. Leđa još uvijek bolna, ali trbuh odavno popunjen novim, nikad prije probanim, odličnim pivicama. Pa onda ajde, živjelo prokletstvo!

Carlsberg

Sretna i opuštena ja, bez frižidera

Još uvijek sretna i opuštena ja, s frižiderom

S pivama na leđima pozdravljamo se od Carlsberg tvornice i idemo prema Rosenborg dvorcu gdje je živio Christian IV, otac onih 23 djece. Nakon đira po dvorcu, njegovom podrumu gdje se nalaze krune i kraljevski dragulj, pa čak i bačve u kojima se nekada nalazilo kraljevsko vino (vino koje se danas koristi za najvažnije i najsvečanije danske događaje) te šetnje ogromnim kraljevskim parkom, idemo prema centru.

Rosenborg dvorac

Naša zadnja postaja u Kopenhagenu, prije povratka u hotel gdje ćemo spakirati stvari i krenuti za Malmo, je slučajno otkriveni najstariji kopenhagenški restoran Det Lille Apotek. U restoranu možete isprobati tradicionalna danska jela napravljena prema starim izvornim receptima, poput smorrebroda ilitiga otvorenog sendviča, utažiti žeđ lokalnom pivom ili popiti njihovu rakiju zbog čije sam žestine zaboravila svoje ime i ime rakije. Udobnost i toplinu ovog karizmatičnog i, danas već povijesnog, restorana prepoznao je i sam Hans Christian Andersen koji je nekada bio njihov redovni gost. Što reći, nego savršen, apsolutno savršen zadnji touch našeg Kopenhagena.

Det Lille Apotek

Lokalno pivo i no name rakija

Ili smo barem mislile da je zadnji. Naime, Sanja nas nagovara da se nakon jela popnemo na Round Tower s kojeg puca pogled na cijeli grad. Nećemo požaliti, kaže. Nevoljko pratim Sanju i Umu. Težina hrane u trbuhu i frižidera s pivama na leđima čini svoje, znate! Ali, da vam budem iskrena, unatoč teretu, nisam požalila! Jer gore zaista držiš cijeli grad na dlanu. Grad u kojem divni, prekrasni i ljubazni Danci pričaju kao galebovi (oprostite, ali danski je zaista grozan jezik) i žive zdravim životom. Grad u kojemu bi, kao turist, trebao prodati minimalno dva svoja organa kako bi u njemu mogao financijski opstati barem nekoliko dana. Moguće da ni ta dva organa ne bi bila dovoljna. Grad u kojemu su svoje mjesto našli otvoreni prozori, arhitektura nalik onoj amsterdamskoj, Christiania, čudni hot dogovi, Mala sirena i njezina sestra, žestoke rakije i kraljevi s 23 djece. Kopenhagen, bilo mi je drago što smo se upoznali. A sada pozdrav, Malmo nas čeka.

Round Tower

Na vrhu s frižiderom, više ne tako sretna i opuštena

To be continued...